UN-ova komisija za istraživanje činjenica u Gazi predvođena bivšim tužiteljem Tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) Justice Richard Goldstoneom predložila je Vijeću sigurnosti da uputi slučaj kršenja međunarodnog prava u izraelskoj ofenzivi na Gazu iz 2008/09 stalnom Međunarodnom kaznenom sudu (ICC). Izvještaj sugerira da ukoliko u roku od šest mjeseci Izrael sam ne pokrene neovisne istrage u skladu s međunarodnim standardima, Vijeće sigurnosti treba uputiti slučaj na sud. Stalni međunarodni kazneni sud slučajeve može preuzimati samo ako su države "unable or unwilling" (nisu u mogućnosti ili ne žele) procesuirati ratne zločine, a jedan od načina pokretanja postupka je upućivanje slučaja od strane Vijeća sigurnosti. Makar je komisija istraživala podjednako izraelske snage i Hamas, Izrael je taj koji sada ima šest mjeseci da tom vijeću dokaže da je spreman primjenjivati međunarodno pravo i da provodi ozbiljne postupke za ratne zločine.

Goldstoneova Fact Finding Mission je dobila mandat istražiti sve povrede međunarodnog humanitarnog (naziv za pravo proizašlo iz Ženevskih konvencija) prava koje su se moguće dogodile u bilo kojem trenutku, a u kontekstu vojnih operacija koje je Izrael proveo u Gazi od 27. prosinca 2008. do 18. siječnja 2009. u kojima je poginulo oko 1300 Palestinaca. Istraga nije bila ograničena na period izvođenja operacije nego je obuhvatila i period prije i nakon operacije odnosno one događaje koji su povezani s vojnom ofenzivom. Isto tako, obuhvaćeni su svi događaji odnosno ponašanje izraelskih snaga i Hamasa. Goldstone i prijatelji predgledali su preko 10 tisuća stranica dokumenata, više od 1000 fotografija i intervjuirali skoro 200 osoba. Zaključili su da postoje "snažni dokazi" za utvrđivanje "brojnih ozbiljnih povreda međunarodnog prava" od strane IDF-a (Israel Defence Force / Izraelske obrambene snage) od kojih su neke ratni zločini, a neke zločini protiv čovječnosti. Među njima se nalazi bombardiranje džamije u kojoj je nekoliko stotina ljudi održavalo vjerski obred i granatiranje blizine škole UN-a. Oba incidenta su rezultirali civilnim žrtvama i povredama.

Potaknuto izvještajima raznih nevladinih organizacija, u proljeće ove godine Vijeće za ljudska prava UN-a osnovalo je Fact Finding Mission i povjerilo ga Richardu Goldstoneu. Osnivanje je bilo rezultat daljnjih napora međunarodne zajednice da povrede ljudskih prava u poslijednjem oružanom sukobu između Izraela i Palestine ne ostanu nekažnjene i da se odgovorni za zločine procesuiraju. Međunarodno pravo nalaže svakoj državi da istažuje i progoni teške povrede ratnog prava koje čine organi ili osobe koje djeluju u njeno ime, ali nekim državama međunarodni pritisak, kojeg je Goldstoneova komisija dio, ključan je za pokretanje dokidanja nekažnjivosti za ratne zločine. Prema objavljenim rezultatima, čini se da bi rad komisije mogao biti značajan korak prema pravdi za žrtve na obje strane oružanog sukoba.

Komisija je predložila da:

...nakon primanja izvještaja komisije Vijeće sigurnosti razmotri situaciju i da, ukoliko u roku od šest mjeseci od dana donošenja rezolucije po članku 40. nema neovisnih istraga izraelskih vlasti provođenih u dobroj volji i koje su u skladu s međunarodnim standardima, temeljem Glave VII Povelje UN-a uputi situaciju u Gazi tužitelju Međunarodnog kaznenog suda u skladu s člankom 13(b) Statuta Međunarodnog kaznenog suda.

Konačni korak morat će učiniti Vijeće sigurnosti kojem se preporuča da slučaj pokrene na Međunarodnom kaznenom sudu. Temeljem statuta suda, makar sud nije organ UN-a nego "zajednica dobrovoljnih članica" (među njima nisu ni Izrael ni SAD), Vijeću sigurnosti, kao organu UN-a zaduženom za mir i sigurnost, dana je mogućnost upućivanja slučajeva na sud koje je sud obvezan istražiti. Upućivanje se promatra kao jedna od mjera za očuvanje mira i sigurnosti (Glava VII Povelje UN-a). U ovom slučaju to je i jedini način pokretanja slučaja Gaze pred ICC-em jer Izrael (kao i SAD) nije članica suda koji osim ove nadležnosti preko VS-a nema drugu "prisilnu" jurisdikciju nad državama nečlanicama. No Vijeće sigurnosti osim upućivanja ima mogućnost i suspendirati slučaj na godinu dana ako je to nužno za očuvanje mira i sigurnosti. Ovaj odnos poluovisnosti sudskog o političkom organu temelj je čestih kritika i u slučaju sukoba u Gazi odmah rezultira pitanjem kako će se postaviti Amerika.

Svjestan "posebnog" odnosa Izraela i SAD-a, Human Rights Watch je javno pozvao SAD da ne stane na put preporučenog postupka koji bi po prvi put adresirao ponašanje i Izraela i Hamasa. Na veliko zadovoljstvo međunarodnopravne zajednice, najveća prepreka američkom poštivanju međunarodnog prava - George W. Bush - završio je svoj mandat i Obamina adminstracija je proglasila nove principe zaštite ljudskih prava i poštovanja međunarodnopravnog poretka. Stoga je moguće da će Washington ovog puta čak i podraviti preporuke Goldstoneove komisije ili potaknuti ozbiljne istrage i progon ratnih zločina u Izraelu koje će otkloniti potrebu za intervencijom ICC-a. Komisija je predložila i osnivanje ekspertnih timova za praćenje bilo kakvih domaćih istraga no izjave američke predstavnice u UN-u nisu obećavajuće.

U javnost pušten izvještaj Goldstoneove komisije daje dovoljno razloga za pozdravljanje preporuka komisije i pokretanje ozbiljne istrage, od strane bilo kojeg pravosudnog aparata. Izvještaj sadržava 575 stranica i analizira mnoge slučajeve uključujući namjerna ubojstva, napade na civilne objekte, nediskriminatorno granatiranje, upotrebu ljudskih štitova i kolektivno kažnjavanje usmjereno protiv civilnog stanovništva Gaze.

Za slučaj korištenja fosforne municije, koji su mediji eksploatirali, izvještaj zaključuje da nije suprotan međunarodnom pravu ali jest "zabrinjavajuć". Uništavanje palestinskih domova, tvornica, škola, bolnica i druge infrastrukture ocijenjeno je u izvješću kao neopravdano temeljem međunarodnog prava koje propisuje proporcionalnost uništavanja i vojnog cilja. Kada uništavanje ne služi ostvarenju vojnog cilja ono je neproporcionalno. Izrael je svrhu operacije u Gazi definirao kao "zaustavljanje raketnih napada", a uništavanje bolnica i domova ne sprečava raketne napade osim ako postoje dokazi da su upravo bolnice ili domovi korišteni za ispaljivanje raketa (što ih onda pretvara u legalnu vojnu metu). I tada uništavanje mora biti proporcionalno odnosno selektivno pa se zbog jedne kuće iz koje se ispaljuju rakete ne može sravniti sa zemljom čitavo naselje.

Goldstoneova komisija je osim Izraelaca optužila i palestinske oružane snage Hamas da su ispaljivanjem raketa i granata iz pojasa Gaze u Izrael počinili zločine protiv čovječnosti jer je nedvojbeno da je su raketni napadi nenavođenim oružjem bili usmjereni da izazovu civilne žrtve i oštećenja civilne infrastrukture. Palestinske vlasti su izdale deklaraciju kojom prihvaćaju nadležnost Međunarodnog kaznenog suda za zločine. S druge strane, izraelska vlada nije surađivala s Goldstoneovom komisijom i odbila je članovima njegovog tima izdati vize pa su istraživački intervjui bili obavljani u Ženevi umjesto u Izraelu. Izraelske vlasti ocijenile su komisiju "jednostanom" i "neuravnoteženom", a ministarstvo vanjskih poslova je rezultate "odbacilo" dodavši da Izrael provodi vlastite istrage. Neki su išli toliko daleko da su tvrdili da izvještaj potiče terorizam".

Izrael je posebno šokiran nalazima komisije. Goldstone je naime poznati pro-izraelac i u židovskoj zajednici aktivno involviran heroj borbe za ljudska prava. Član je Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu i predsjednik židovske organizacije za trening i obrazovanje zvane ORT. Neki kritičari izvještaja tvrde da je Goldstone imenovan kao polica osiguranja protiv optužbi za antisemitizam - ako je to točno, upalilo je jer takve optužbe se nisu pojavile. Čak i da nije Židov, bilo bi ih teško usmjeriti prema Goldstoneu koji je u blistavoj karijeri kao sudac u Južnoj Africi predsjedavao pravnom pokapanju apartheida, a kao tužitelj Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju podignuo prvu optužnicu protiv Karadžića i Mladića (PDF) odmah u srpnju, nekoliko tjedana nakon genocida u Srebrenici.

Sudeći prema potpori relevantnih međunarodnih organizacija i novoj klimi koja vlada međunarodnim pravom, svojoj karijeri Goldstone bi mogao dodati i važan pomak u primjeni međunarodne pravde i na države koje nisu, poput balkanskih ili afričkih, ranjive na međunarodni pritisak već imaju moćne zaštitnike. Goldstoneova inicijativa ipak ovisi o stavu američke administracije koju danas čine demokrati, isti oni koji su ga nominirali na Tribunal za bivšu Jugoslaviju kao prvog tužitelja tada suda u nastajanju, osnovanog po Glavi VII Povelje UN-a, koji je značajno doprinjeo dokidanju nekažnjivosti za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji.

Posebno imenovano sudsko vijeće Tribunala u Den Hagu osudilo je novinarku Florence Hartmann zbog nepoštivanja suda zbog objavljivanja povjerljivih informacija u svojoj knjizi. Novinarka je osuđena na novčanu kaznu od 7000 eura, koju zbog loše financijske situacije može isplatiti u dvije rate koje dospijevaju 14. listopada i 14. studenog.

Nekadašnja glasnogovornica ureda tužitelja u svojoj je knjizi i dva članka otkrila sadržaj dvije odluke žalbenog vijeća iz slučaja Milošević koje su izdane kao povjerljive (confidential) odluke, a kojima se potvrđuje odobravanje zaštitnih mjera za određene dokumente koje je sudu predala Srbija temeljem pravila 54 bis. Pravilo 54 bis propisuje proceduru za ocjenu zahtjeva za privilegijom odnosno zaštitom osjetljivih informacija važnih za nacionalnu sigurnost. I Hrvatska i Srbija koristile su to pravilo barem jednom da bi u dokumentima koje dostavljaju redigirale informacije važne za takozvane (vrlo fleksibilno definirane) "nacionalne interese", a ne sigurnost.

Hartmann je knjigu "Mir i kazna" (kopija na internetu ovdje**) objavila 2007., a krajem kolovoza 2008. je optužena s dvije točke contempt of court (nepoštivanje suda), a u studenom se izjasnila "not guilty". Suđenje Florence Harmann je trajalo 4 dana uz jedan dan za završne riječi. Nešto više od dva mjeseca nakon završnih riječi, vijeće je u odluci odbacilo argumente da su te informacije već ušle u javnu domenu prije objave knjige i članaka i to od strane samog Tribunala i stranke koja je zatražila zaštitne mjere za dokumente (Srbija). Vijeće je zauzelo tvrdi stav da odluka ostaje povjerljiva sve dok sudsko vijeće eksplicitno ne odluči drugačije.

Takav dogmatski stav ne daje dovoljno detalja na pitanje kako je moguće kazniti nekoga za objavljivanje povjerljive informacije koja je već ušla u javnu domenu jer povjerljiva informacija ulaskom u javni prostor prestaje biti po prirodi povjerljiva, makar neka odluka tvrdila suprotno. S druge strane, prenošenje odnosno širenje informacije za koju osoba zna da je povjerljiva i ne bi smjela biti u javnoj domeni (ali jest, barem vrlo ograničeno) je potencijalno siva zona odgovornosti. Izgleda da se u toj zoni Florence Hartmann poskliznula i - pala.

Zanimljivost slučaja Hartmann leži u tome da se radi o prvoj osobi iz zapadne Europe bez korijena u bivšoj Jugoslaviji i prvom bivšem zaposleniku suda kojeg je sud optužio. Hartmann nije prvi slučaj optuženog novinara koji hrvatska javnost prati sa zanimanjem. Doduše, javnosti je prvo bilo potrebno neko vrijeme da prihvati da je uopće moguće kažnjavanje novinara zbog nepoštivanja suda, a prvi slučajevi u Hrvatskoj (Margetić i Marijačić) završili su neslavno za optužene. Pravni temelj za optuživanje osoba za contempt of court (nepoštivanje suda) nalazi se u Pravilima o postupku i dokazima (PDF). Makar mu je primarna nadležnost suditi u predmetima ratnih zločina, kako bi mogao izvršavati primarnu Tribunalu je potrebna i dodatna nadležnost za izdavanje subpoena, naloga za uhićenje i sl. pa pravilo 77 navodi nekoliko načina na koji se stranke ili drugi mogu naći u "contempt of the Tribunal" (podmićivanje ili zastrašivanje svjedoka, zastrašivanje osoba pred sudom, svjesno otkrivanje informacija suprotno odluci vijeća, itd). Bez ovlasti kažnjavanja ometanja rada Tribunal ne bi mogao obavljati svoju primarnu zadaću, potvrdilo je Žalbeno vijeće.

Kada je nakon presude ICJ u slučaju BiH v. Srbija (Srbija nije odgovorna za genocid u Srebrenici) u Hrvatskoj buknula afera "zacrnjivanja" transkripata Vrhovnog saveta odbrane demagoško histeriziranje u medijima je ostavljalo dojam da je tužiteljstvo ICTY-a (personificirano u omiljenoj Carli del Ponte) napravilo neke "ustupke" Beogradu, "dopuštajući" redigiranje navodno ključnih dokaza povezanosti Beograda i masakra u Srebrenici dostavljenih sudu 2003. Istina je bila malo drugačija: mediji su prešutili da se tužiteljstvo borilo protiv povjerljivosti dokumenata nekoliko puta i to do najviše instance  (izdano je barem 13 javnosti poznatih odluka), argumentirajući da zacrnjeni podaci nisu važni za nacionalnu "sigurnost". Izgledno je da tužiteljstvo nije podržavalo te odluke sudskih vijeća i moguće je da je među onima u tužiteljstvu koji su smatrali da su te odluke nepravedne bila i Hartmann koja je podatak o borbi protiv sudskih odluka objavila u svojoj knjizi.

No pozicija i posao koji je  nekadašnja novinarka Le Monde-a (koja je prva javnosti otkrila masovnu grobnicu na Ovčari) obavljala u uredu haškog tužitelja nije joj bila dobra referenca pred sudom. Vijeće je namjeru i svjesnost čina argumentiralo upravo činjenicom da je optužena radila 6 godina kao glasnogovornica i stoga vrlo dobro znala što znači "povjerljivost" odluke. S obzirom na to, vijeće je komotno ustvrdilo da je sigurno van razumne sumnje da je nepoštivanje suda počinila znajući da krši sudski nalog, dakle s namjerom.

Okrećući se negativnim posljedicama njenog djela, vijeće je upozorilo da bi ponašanje ove vrste moglo ozbiljno odvratiti države da surađuju s Tribunalom glede dostavljanja dokaznog materijala odnosno da je povjerenje javnosti u efikasnost zaštitnih mjera vitalna za uspjeh rada suda. Drugim riječima, interes ispunjavanje mandata je vrhovni interes. Sud se mora oslanjati na suradnju država i svjedoka da bi ispunio mandat, a suradnja ovisi o tome koliko je sud sposoban implementirati svoje odluke glede zaštitnih mjera (npr. zaštita identiteta svjedoka). Ako sud ne kažnjava one koji prekrše njegove odluke o povjerljivosti izgubit će suradnju koja je nužna za ispunjavanje mandata. Kažnjavanje Florence Hartmann je dakle nužno za ispunjavanje misije.

Naravno, ispunjavanje mandata kao vrhovni interes ne zvuči najuvjerljivije za instituciju čiji bi primarni interes trebao biti ispunjavanje pravde. No sud nije u krivu kad dogmatski ponavlja da svaka povjerljiva odluka ostaje povjerljiva dok sudsko vijeće ne odluči drugačije i da je samovoljno otpuštanje podataka u javnost zapravo ometanje ekskluzivne prerogative vijeća. Između redaka, vijeće poručuje da je pravi put za objavu informacija potencijalno bitnih za interese pravde zahtjev vijeću da skine oznaku povjerljivosti. No ključno pitanje ostaje bez odgovora: kad sudsko vijeće to odbija učiniti i svi pravni putevi su iscrpljeni, kao u slučaju transkripata Vrhovnog saveta odbrane, koji mehanizmi ostaju na raspolaganju za objavu informacija bitnih za interese pravde?

U svojoj knjizi "Mir i kazna" Hartmann je istaknula upravo interes pravde kao kriterij procjene nečijeg političkog angažmana u međunarodnom pravosuđu. Ona ne negira da je politika sastavni dio međunarodne pravde, ali razlikuje situacije kada politika djeluje u interesu pravde i kada djeluje protiv njega te ovo prvo prihvaća, a drugo kritizira. Na etičkoj razini, djelovanje novinara može se ocijenjivati istim kriterijem i mnogi će se složiti da je objavom podatka o transkriptima Hartmann djelovala u jasnom interesu pravde.

Kritičari postupka protiv Hartmann pozivaju se upravo na interese pravde tvdeći da transkripti Vrhovnog saveta odbrane nikada nisu ni smjeli biti predmet odluke o povjerljivosti jer pokazuju da je Vrhovni savet odbrane sudjelovao u kontroli operacije zauzimanja Srebrenice pa je u interesu pravde da budu javni. Taj argument ima vrijednost ali je pravilno usmjeriti ga prema podnositelju zahtjeva za povjerljivost (Srbija) ili sudskom vijeću koje je donijelo odluku o povjerljivosti, jer on ne igra nikakvu ulogu u ocjeni odgovornosti Florence Hartmann za objavu povjerljivih informacija.

Na relevantniji argument da su podaci već postojali u javnoj domeni prije objave, vijeće je odgovorilo da time nije prestala vrijediti odluka jer se ona ne može poništiti uz pomoć "actus contrarius". Drugim riječima, samo zato što su nešto napravili i drugi ne znači da to nije napravio i optuženik i da to nije kažnjivo. Najsnažnije svjedočenje u korist optužene, ono Nataše Kandić o tome kako su daleko ranije nego što je Hartmannova objavila knjigu nevladine organizacije u Srbiji raspravljale problem transkripata Vrhovnog saveta odbrane i izjave političara koji su se hvalili da su zaslužni za "pečaćenje" dokumenata radi "nacionalnih interesa" je propalo jer te rasprave nisu dosegle širu publiku pa nije bilo dovoljno uvjerljivo da spasi Hartmann od prvostupanjske presude.

Prema viđenju sudskog vijeća, Hartmann objavom nije promicala interese pravde jer oni uključuju poštivanje sudskih odluka. No interes pravde nije isto što i interes javnosti. Ono što je sigurno jest da je Hartmann, čak i ako nije radila u interesu pravde, radila u interesu javnosti. Naime, građani država bivše Jugoslavije imaju pravo znati zašto nisu dobili više pravde od Haškog suda. Građani ostatka svijeta pak imaju pravo znati zašto je ovaj UN sud, koji financiraju njihovi porezi, imao tako slabe rezultate. Javni interes bio bi više zadovoljen kad bi više bivših zaposlenika pokazalo stav i hrabrost koju je pokazala Hartmann i izašli s još više insajderskih informacija (svjesni da mogu biti kažnjeni) kako bi javnost mogla bolje razumijeti ovu ili druge nepravedne priče.

Tada bismo po cijeni od sedam tisuća eura za informaciju mogli barem spriječiti da drugi međunarodni sudovi ne ponove iste greške.

Sažetak presude na engleskom (PDF)

Završni podnesak obrane na engleskom (PDF)

**Link je pronađen kao prvi rezultat Google pretrage "Mir i kazna Hartmann". Download knjige i raspačavanje primjeraka predstavlja kršenje autorsko-imovinskih prava autorice.

Nekoliko važnijih publikacija, rijetko čitanih ili dostupnih u Hrvatskoj, prenijele su prošli tjedan vijest kako američki državni odvjetnik (Attorney General) Eric J. Holder razmišlja o imenovanju posebnog tužitelja koji bi istražio praksu ispitivanja osumnjičenika koju je primjenjivao Bushev režim. Pišući o Holderovoj dilemi kroz zanimljiv Holderov potret, Newsweek u headline ističe kako bi takav potez bio suprotan proklamiranoj politici Baracka Obame gledanja unaprijed umjesto unatrag (zvuči poznato?). Washington Post članak o istrazi o mučenju za vrijeme Georgea Busha također predvodi porukom "Bijela Kuća se opirala istrazi". Mediji spekuliraju imenom Johna Durhama (pomoćnik državnog odvjetnika) kao mogućeg posebnog tužitelja i kako je ovaj potez barem djelomično motiviran rezultatima nedavnog izvještaja glavnog inspektora CIA koji još nije dostupan javnosti. Upravo zbog zaključaka o "enhanced interrogation" programu administracija Baracka Obame razmišlja o objavljivanju izvještaja krajem kolovoza. Radi se o istom izvještaju koji je "waterboarding" tehniku mučenja ocijenio niti učinkovitom niti medicinski sigurnom. Prema nekim izvještajima, manija waterboardinga bila je toliko jaka da se u jednom slučaju koristio 266 puta na dva zatvorenika. John Durham trenutno istražuje uništavanje CIA vrpca na kojima je opisana tehnika waterboardinga.

 Kako izgleda waterboarding?

Mancow & Cassidy Radio show

Podvrgavanje waterboardingu s prijenosom na radiju uživo

Holderov potez bi vratio Ameriku na kolosijek poštivanja međunarodnog prava i obveza koje su SAD preuzele s UN Konvencijom protiv mučenja i drugog okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1984. SAD su tu konvenciju preuzele u svoj pravni poredak tek 1994. Taj međunarodni ugovor u članku 4 obvezuje države članice da kazne "sve oblike mučenja".

Each State Party shall ensure that all acts of torture are offences under its criminal law. The same shall apply to an attempt to commit torture and to an act by any person which constitutes complicity or participation in torture.

Svaka država članica osigurat će da se prema njezinom kaznenom pravu svi akti torture smatraju kaznenim djelima. Isti je slučaj i s pokušajem torture ili nekog drugog čina koji je počinila neka osoba, a koji predstavlja supočiniteljstvo ili sudjelovanje u čin torture

Države nisu samo obvezne kriminalizirati djelo mučenja nego su obvezne preuzimati nadležnost za njega. Konvencija o mučenju dopušta u određenim slučajevima čak i tzv. univerzalnu jurisdikciju odnosno nadležnost nad nedržavljaninom za djelo počinjeno protiv nedržavljanina van države u kojoj se sudi - na tim je temeljima britansko pravosuđe sudilo Augustu Pinochetu. Članak 12. obvezuje svaku državu potpisinicu da odmah pokrene istragu činjenica kada "postoje razumni temelji za uvjerenje da je počinjeno mučenje". Sve navedeno za mučenje podjednako vrijedi i za okrutno, nehumano i ponižavajuće kažnjavanje i postupanje.

Za razliku od ratifikacijskog procesa, koji primjenjuju države sa monističkim pogledom na međunarodno pravo poput Hrvatske (prema kojem međunarodni ugovor postaje dijelom unutarnjeg poretka njegovom ratifikacijom u parlamentu) zemlje koje primjenjuju <strong>dualistički</strong> princip donose posebne interne zakone koji odražavaju obveze iz potpisanog međunarodnog ugovora. U SAD je tako donesen kazneni zakon o mučenju. Osim tog temelja, posebni tužitelj imao bi na raspolaganju i druge mogućnosti. Mučenje je ratni zločin kažnjiv po međunarodnom pravu i po američkom zakonu o ratnim zločinima. Osim toga, moguće je podići optužnice za niz posebnih "običnih" kaznenih djela (tjelesna ozljeda, premlaćivanje) kao i one slučajeve koji se tiču pripadnika oružanih snaga uputiti pred vojne (i disciplinske) sudove.

No posao eventualnog posebnog tužitelja neće biti jednostavan. Zakon kojim je preuzeta UN konvencija omogućuje procesuiranje američkih državljana samo ako je kazneno djelo počinjeno izvan SAD-a. Mjesta počinjenja poput Guantanamo Baya ili kampa u Afganistanu su van SAD-a, ali za sada postoji presedan samo glede Guantanamo Baya u kojem je Vrhovni sud utvrdio da Guantanamo potpada pod američku nadležnost priznavši da zatvorenici imaju pravo na habeas corpus (pravo na prigovor protiv pritvora) jer makar pravno Guantanamo spada pod Kubu SAD tamo ostvaruje "potpunu kontrolu" (Boumediene v. Bush, 2008). Ono što nedostaje Obaminoj administraciji je politička volja da taj presedan slučaja Boumediene v. Bush proširi i na Afganistan gdje Amerika u bazi Bagram drži oko 600 zatvorenika (Je li Bagram novi Guantamo, PDF).

Ukoliko se odluči za progon temeljem odredbi o mučenju kao ratnom zločinu koji se podjednako primjenjuje na državljane SAD-a bez obzira jesu li djelo počinili izvan ili u SAD-u, naići će na prepreke koje je konzervativni kongres stvorio 2006 zakonom o vojnim komisijama (Military Commissions Act) koji na suptilne načine otežava procesuiranje onih oblika okrutnog postupanja koja ne zadovoljavaju striktnu definiciju mučenja. Dobije li posebni tužitelj mandat za istraživanje i drugih obika sudjelovanja osim direktnog počinjenja (npr. complicity, pojam sličan udruženom poduhvatu), istraga bi mogla obuhvatiti široki oblik ponašanja i osumnjičenika odnosno same arhitekte pritvorske politike Busheve administracije, uključujući pravnike koji su davali pravne savjete i vladinim memorandumima određivali što se smatra legalnim postupanjem pri ispitivanju osumnjičenika. Uz malo sreće to bi moglo konačno predstavljati trenutak u kojem će pravda dohvatiti Johna Yoo-a, notornog Bushevog savjetnika koji je pravno znanje stavio u službu rušenja međunarodnog poretka koji su izgradile SAD i Velika Britanija nakon II. svjetskog rata. Kao i protiv Augusta Pinocheta, i protiv Johna Yoo-a istragu na temelju univerzalne jurisdikcije predvodi hrabri i kontroverzni bivši španjolski tužitelj Baltasar Garzon, koji je sada kao sudac podržao nevladine organizacije za ljudska prava odlukom da se istraga protiv 6 Bushevih pravnika i savjetnika može nastaviti.

Unatoč pogledu "usmjerenom unaprijed" ne može se reći da Obamina adminstracija nije već barem djelomično okrenula oštricu prema bivšoj Bushevoj administraciji. Uostalom, tako nešto ne bi bilo ni realno za očekivati jer do smjene režima je između ostalog došlo i zbog nezakonitih postupaka Busheve administracije i srozavanja Amerike iz lidera međunarodnog pravnog poretka u glavnog kršitelja međunarodnog prava. Uz izjavu o vjeri u "transparentnost i odgovornost" Obama je još u travnju (nacionalističkim rječnikom) "izdajnički" deklasificirao četiri vladina memoranduma iz Bushevog doba koji iznose pravni okvir za postupanje prema pritvorenicima koje je držala CIA u okviru "rata protiv terorizma". U memorandumima vladini dužnosnici primjenjuju iskvarenu pravnu argumentaciju kako bi demontirali i iskrivili ključne sastavnice definicije torture prema međunarodnom i američkom pravu i time prividno legalizirali određene postupke. Pod krinkom lažne pravne valjanosti memorandumi poslani Johnu Rizzo-u (glavnom odvjetniku CIA) ovlašćuju ispitivače da opetovano lupaju glavom pritvorenika o zid, uskraćuju san pritvorenicima 11 dana za redom i koriste waterboarding.

Memorandum od 18 stranica (PDF), 1 kolovoz 2002, od Jaya Bybee-a (Assistant Attorney General)

Memorandum od 46 stranica (PDF), 10 svibnja 2005, od Stevena Bradburya (Acting Assistant Attorney General)

Memorandum od 20 stranica (PDF), 10 svibnja 2005, od Stevena Bradburya

Memorandum od 40 stranica (PDF), 10 svibnja 2005, od Stevena Bradburya

Glavni autor memoranduma, gospodin Bradbury, u jednom od njih iznosi mišljenje glede toga što predstavlja "produljenu mentalnu štetu" koja je rezultat mučenja i pri tome se oslanja na slučaj bosanskog mučitelja Nikole Vučkovića (Mehinović v. Vučković). Vučković, bosanski Srbin iz Bosanskog Šamca, našao se u SAD-u u trenutku kad su i njegove žrtve iz kampa iz 1992. Kemal Mehinović, Muhamed Bičić, Safet Hadžialijagić i  Hasan Šubašić također boravili u SAD-u pa su ga prijavili za ratni zločin mučenja. Bradbury uspoređuje Vučkovićevu praksu igranja ruskog ruleta sa "induciranjem osjećaja utapanja"  (waterboarding) i zaključuje da dok je ruski rulet neprihvatljiv, waterboarding jest. Žrtve waterboardinga se vjerojatno ne bi složile s ovim "učenim" zaključkom jer proživljavanje osjećaja utapanja u trenutku potpune bespomoćnosti ima barem podjednak, ako ne i veći traumatski potencijal od ruskog ruleta.

Svaki tužitelj s mandatom istraživanja mučenja morati će se okrenuti i prema vlastitoj organizaciji ukoliko je ona sudjelovala u mučenju. Odgovorni za mučenje mogu biti ne samo ispitivači koji su mučenje provodili nego i pravnici i viši dužnosnici koji su autorizirali mučenje. Makar ne postoji nikakva načelna prepreka progonu pravnika za "conspiracy" (supočiniteljstvo) ili "aiding and abetting" (poticanje i pomaganje) mučenja progon nije lagan jer zahtijeva dokaz van razumne sumnje da je svrha pravničkog savjeta bila olakšati ponašanje za koje je pravnik znao da je kazneno, a takve je dokaze teško pribaviti. U svakom slučaju, djelovati će se morati početi uskoro jer Amerika trpi kritike na domaćem i stranom terenu pri čemu je posebno negativno iznenađenje nedavno došlo od Visoke UN-ove povjerenice za ljudska prava Navi Pillay koja je jasno poručila da "dužnosnici koji su autorizirali upotrebu mučenja moraju odgovarati za svoje zločine" (izvor).

Torture memos and accountability (ASIL)

Alan Dershowitz:  Should we fight terror with torture? i "The Case for Torture Warrants"

Kevin Jon Heller, profesor prava na Aucklandskom sveučilištu s Novog Zelanda otkrio je u prosincu 2008. javnosti da je jedan od glavnih pravnih savjetnika Radovana Karadžića te da klijentu usluge pruža već dva mjeseca. Makar se u skladu s odlukom sudskog vijeća Radovan Karadžić nastavlja zastupati sam, pravni savjetnici mu nude savjet kako to raditi ili to rade umjesto njega (pripremaju pisane podneske koje može potpisati samo Karadžić osobno). Profesor Heller specijalist je za međunarodno kazneno pravo, komparativno pravo i pravne dokaze, a doktorat je stekao na Stanfordu. Međunarodna pravna blogerska zajednica podržala je odluku profesora Hellera da zastupa interese Radovana Karadžića pred ICTY jer svaka osoba, bez obzira kako odbojna bila (a Radovan Karadžić je vjerojatno najgore od najgoreg), zaslužuje najbolji mogući pravni savjet/zastupanje. To je temeljno ljudsko pravo i krucijalni garant pravednog suđenja. Žrtve zaslužuju ne bilo kakvo nego pravedno suđenje.

Presuda Karadžiću treba biti donesena na temelju činjenica i prava. Izgledno je da će činjenice i pravo pokazati da Karadžić snosi odgovornost za ratne zločine u Bosni i Hercegovini i da su ti zločini dosegli pravnu definiciju genocida. No s nekim poput Kevina Jona Hellera na njegovoj strani javnost i žrtve moći će biti sigurni da je Karadžić imao i ozbiljnu i profesionalnu obranu koja je kao i ozbiljna i profesionalna optužba jedan od preduvjeta pravednosti suđenja. Bez obrane nema pravednog suđenja i pravni savjetnici optuženika za ratne zločine igraju važnu ulogu na vagi pravednosti. U konačnici taj doprinos pomaže održanju legitimnosti presuda sudova i dugoročno služi interesima (međunarodne) pravde.

Heller je javnosti ponudio intrigantni izvještaj svog sastanka s klijentom. Makar je konkretni sadržaj razgovora povjerljiv, Heller nudi komentare o klijentu i arhitekturi i lokaciji pritvorske jedinice (čije je slike s interneta svojevremeno "eksluzivno" objavio Večernji list), a otkrio je i ono što bi svaki hrvatski žuti medij koji drži do sebe (zapravo gotovo svi) trebao slavodobitno raspaliti po naslovnici: Radovan, kojeg se tereti da je odgovoran za smrt najmanje 7 tisuća bosanskih muslimana iz Srebrenice, najradije uživa u Fanti od grožđa i čini se da voli Monty Python uratke poput "Life of Brian".

Monty Python's Life of Brian: Always look on the bright side of life

Pritvor (koji je u sklopu zatvora imena Penitentiaire Inrichting Haaglanden) je, izvještava Kevin, smješten u vrlo lijepom dijelu Den Haaga, okružen nizom lijepih obiteljskih kućica što je neobično za jednog Amerikanca naviklog na skrivanje zatvora na mjestima daleko od civilizacije (super-zatvor u Florence, Colorado), posebno ako se radi o zatvorima u kojima kazne služe osobe osuđene za najteže zločine.

Jednom kada ste unutra, pritvorska jedinica nalikuje bilo kojem zatvoru: ormarići za vaše stvari, iskaznica koja vas identificira kao posjetitelja (volio bih da sam ju mogao zadržati), metalni detektor. Peter i ja smo došli do prve čekaonice u kojoj smo pričali s pravoslavnim svećenikom koji je imao zakazanu božićnu misu za dr. Karadžića i druge srpske pritvorenike dok po nas nisu došli stražari da nas odvedu u dio za posjete. Prošli smo kroz još dva kontrolirana ulaza i onda hodali do zgrade s ćelijama u kojoj su smješteni ICTY pritvorenici. Sama zgrada je gola i obrasla korovom i prilično prljava iznutra - nalikuje na institucije iz 70tih, bež i plastika. Sada kad sam ju vidio, zabavlja me ICTY website koji pokušava dati impresiju da je pritvorska jedinica maltene Club Med. Fotografije na websiteu slikane su specifično za medijsku konzumaciju nakon detaljnog proljetnog čišćenja.

Jedna od najčešćih predrasuda, temeljena na senzacionalističkom izvještavanju neprofesionalnih balkanskih medija, jest da pritvorenici u Den Haagu uživaju lagodan život u hotelskom smještaju od tri zvjezdice. Pri tome se ne uzima u obzir da niti jedan takav izvještaj o pritvoru nije temeljen na neposrednom opažanju jer novinarima nije dozovljeno ulaziti u zatvore da bi radili reportaže niti da je standard zatvorskih jedinica u zapadnoj Europi prosječno znatno bolji od onog što su navikli vidjeti istočni Europljani u svojim komunističkim kaznionicama. Također, malo se pozornosti pridaje i činjenici da pritvor i zatvor nisu isto te da u pritvoru borave ljudi koji nisu osuđeni za zločin što podrazumijeva nešto liberalniji režim od onog koji se provodi prilikom odsluženja kazne. Hrvatska se javnost (zbog medijske kampanje) licemjerno više šokira kad neosuđeni pritvorenici u Den Haagu imaju zajedničku večeru ili igraju belu nego kad osuđeni mafijaši na kokainu u hrvatskoj kaznionici snimaju orgije s kurvama mobitelom.

Upoznati Karadžića nije trenutak koji se lako zaboravlja. Kevina je opustila opuštena odjeća, topli osmjeh i velika plastična kutija puna pića, grickalica i dokumenata koje je Radovan donio. Rukovali su se, Radovan se predstavio i rekao kako mu je drago da je Kevin u Den Haagu. Za piće je ponudio Fantu od grožđa, juice ili Colu nakon čega je profesor Heller Karadžiću opisao tko je i čime se bavi te kako se uključio na slučaj.

S time na umu, mogu ponuditi par komentara o tome kakav je dr. Karadžić. Ništa od ovoga što slijedi nije spin, ali čitatelji zasigurno imaju pravo biti skeptični.

Prva stvar koju sam uočio je da se činio jako miran. Sjedio sam s druge strane stola dovoljno optuženika da znam kad mi netko glumi. Karadžić nije glumio. On nema nikakvih iluzija glede svoje situacije ali je nekoliko puta ponovio da hoće da suđenje bude o činjenicama i pravu, ne o njemu. Očito je prihvatio mogućnost - ili možda bolje veliku vjerojatnost - da nikada više neće biti slobodan čovjek. To nije sretna budućnost ali čini se da mu je to ok. Kao što nam je rekao, čitati i pisati može bilo gdje.

Iznenadila me i inteligencija dr. Karadžića. Vrlo dobro govori engleski, vrlo je načitan i artikuliran i ima iskreni interes za svjetsku politiku. Zapravo, raspravljali smo o situaciji u Gazi koliko i o situaciji u bivšoj Jugoslaviji. (Razgovarali smo i o Monty Phyton-ovom Life of Brian ali to je definitivno povjerljivi razgovor).

Konačno, izašao sam sa sastanka osjećajući se dobro glede odluke dr. Karadžića da se sam zastupa. Naravno, bilo bi mi draže da uzme Petera kao svog odvjetnika. Ali ništa od onog što mi je rekao mi ne daje inidicija da će njegovo ponašanje u sudnici biti imalo slično onom Miloševića, ili još manje Šešelja. Ne znam misli li da je ICTY legitiman - nisam ga pitao. Ali znam doduše da na ovo suđenje gleda kao na priliku da napadne često problematičnu sudsku praksu ICTY i da osigura da službeni narativ Tribunala o događajima u bivšoj Jugoslaviji ne isključuje srpski pogled. Štoviše, znam da prepoznaje svoja ograničenja i cijeni pravne savjete koje dobiva od mene i Petera te drugih akademika i studenata prava koje smo doveli na ovaj slučaj.

Heller je u pravu kada dodaje da mediji jednostavno pretpostavljaju da je Karadžić kriv (npr. hrvatski mediji često o Karadžiću govore kao o "ratnom zločincu" makar je njegova procesna pozicija ista kao ona Ante Gotovine, kojeg tako nikad ne nazivaju), no priznaje da razumije taj stav i da može samo željeti da pričekaju dok vide sve dokaze i čuju sve pravne argumente. Ono što teško razumije je da Karadžića nastavljaju portretirati kao čudnog luđaka koji živi kako bi slijedio Šešeljeve stope. Kao primjer daje članak inače profesionalog IWPR-a (Institut za izvještavanje o ratu i miru). Takvo psihologiziranje iz naslonjača nema nikakvog temelja u činjenicama i ništa ne postiže, tvrdi Heller. Ono što zaboravlja uočiti jer nema iskustvo života u balkanskim državama je da se posljedice neprofesionalnih reportaža očituju u iskrivljenoj slici koju javnost stječe o optuženicima i sudskom procesu uopće - umjesto činjenica, mediji produbljuju senzacionalističke predrasude koje političari onda iskorištavaju kako bi manipulirali osjećajima birača i mobilizirali ih po potrebi.

S druge strane, mediji su samo dio problema. Tajništvo je zauzelo neobranjivu poziciju da dr. Karadžić ne može davati intervjue jer bi kontakti s medijima ugrozili sigurnost pritvorske jedinica jer bi izložili njen unutarnji sustav javnosti (usprkos činjenici da možete pogledati video tour jedinice na ICTY websiteu) i stvorili rizik "senzacionalističkog izvještavanja" (ništa slično izjavama Serge Brammertza da će "bez sumnje dokazati" Karadžićevu krivnju). S takvim drakonskim ograničenjima nametnutim Karadžiću - makar u ovom trenu nije za ništa osuđen - nemoguće je kontrirati negativnim slikama koje o njemu beskončno cirkuliraju medijima.

Makar se zabrana kontakata s medijima ne može ozbiljno nazvati "drakonskom mjerom" jer nije toliko neuobičajena za pritvorski sustav, Heller je možda u pravu kad tvrdi da je teško zamisliti pravedno suprotstavljanje strana u medijima kad Karadžić (ili barem njegov zastupnik, kojeg nema jer se zastupa sam!) nema pristup medijima. Heller ne može govoriti u Karadžićevo ime, a Radovanu samom je kontakt s medijima zabranjen.

Karadžić je naime u studenom prošle godine podnio zahtjev da mu se odobre kontakti s medijima tvrdeći da je "demoniziran u medijima" i da zahtijeva priliku da odgovori. Zahtjev sudskom vijeću proizašao je iz odluke Tajništva iz listopada da mu zabrani kontakt sa Zvezdanom Vukojević, nizozemskom novinarkom magazina REVU. Tajništvo je u odbijenici navelo razloge sigurnosti i "potencijalne negativne posljedice na administraciju pravde". Prema Hellerovom kolegi Peteru Robinsonu, zabrana kontakata s medijima je nerazumno ograničenje slobode izražavanja koja je garantirana UN-ovom Poveljom o civilnim i političkim pravima i Europskom konvencijom o ljudskim pravima, koje garantiraju pravo na slobodu izražavanja svima, uključujući i pritvorenika i zadržane osobe. U Americi osuđenici zadržavaju pravo na slobodu govora, a i pravila nekih europskih zatvora određuju da zatvorenici mogu kontaktirati s medijima. To pravo može se ograničiti ako postoje "compelling reasons" (uvjerjivi razlozi) vezani uz sigurnost ili zaštitu integriteta žrtava.

Karadžić je i ranije bio "borac" za slobodu govora. U kolovozu 1992. dopustio je grupi britanskih novinara (koju su činili Ed Vulliamy iz Guardiana te Penny Marshall i Ian Williams s ITN-a i Channel Four News) da razgovaraju sa zatvorenicima kampova Omarska</a> i Trnopolje.

Ubrzo je zažalio zbog te odluke jer su izvještaji iz tih zatvora toliko šokirali međunarodnu zajednicu (Guardianov Ed Vulliamy: Some were thin, others skeletal) da je odlučila odgovoriti, a taj je odgovor kulminirao osnivanjem Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u svibnju 1993.

Na neki čudan način, Radovanov liberalizam glede slobode izvještavanja bio je ona zadnja kap koja je stvorila političku volju za osnivanje tribunala na kojem će mu se uskoro suditi.

Omarska-Trnopolje report, 1992.

Komentar u pozadini bavi se dekonstrukcijom snimke za koju postoje sumnje da je manipulirala činjenicama (zatvorenici navodno stoje na vanjskoj strani prostora omeđenog žicom; više o ovoj kontroverzi ovdje)

Karadžićev podnesak kojim od sudskog vijeća traži ukidanje odluke Tajništva o zabrani kontakata s medijima (PDF)

Za nešto više od mjesec dana, od 26. do 30. svibnja, pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), sudom čiji Statut čini sastavni dio Povelje UN-a i koji je osnovan da bi omogućio mirno rješavanje sporova (između država), raspravljat će o nadležnosti nad tužbom koju je Hrvatska podigla protiv Savezne Republike Jugoslavije čija slijednica je bila Srbija i Crna Gora koju je pak naslijedila Srbija. U tužbi Hrvatska tvrdi da je SRJ prekršila obvezu na koju se Hrvatskoj i drugim potpisnicama obvezala preuzevši Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju kaznenog djela genocida. U međunarodnom pravu, država može biti tužena za delikt samo ako je prekršila obvezu koju je samovoljno preuzela. SFRJ bila je potpisnica konvencije o genocidu (zbog, između ostalog, zabilježenog genocida NDH na tlu tadašnje Jugoslavije), a sve njene sljednice su nakon stjecanja međunarodnog subjektiviteta položile kod depozitara potvrde da se i dalje smatraju članicama konvencije. Slična tužba, podnesena od strane BiH prošla je fazu odlučivanja o nadležnosti (prigovor Srbije je odbačen), ali je na meritumu djelomično podbacila. Hrvatska ima materijalno daleko slabiji slučaj jer će iznimno teško (ako uopće) dokazati da se dogodilo kazneno djelo genocida (za koje je potrebno dokazati posebnu vrstu namjere da se uništi određena grupa). Saslušanje o nadležnosti dati će uvid u smjer u kojem predmet ide i moguće pružiti javnosti uvid u jedan od mega procesa koji se uglavnom odvija bez da ga mediji prate pa tako javnost ne zna tko zastupa Hrvatsku, kako je točno formulirana tužba (memorial), koji su argumenti suprotne strane (counter-memorial) i postoje li realni izgledi da tužba uspije.

Rasprava o nadležnosti dolazi više od godinu dana nakon presude u sličnom slučaju u kojem je po dugoj tradiciji i konzervativnosti poznato sudiše presudilo da makar je Srbija prekršila obvezu iz konvencije jer nije spriječila i kaznila, ne može se smatrati odgovornom za genocid u Srebrenici, pravomoćno utvrđen na obližnjem ICTY  (Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju) u presudama nekolicini otpuženika (više: Srbija nije odgovorna za genocid u Srebrenici). U slučaju BiH v. Srbija sudsko vijeće ICJ-a nije bilo uvjereno da je dokazana tzv. efektivna kontrola Srbije nad jedinicama VRS-a u BiH jer ICJ, na temelju vlastitog presedana iz slučaja Nicaragua v. USA, zahtijeva da je država neposredno uključena u planiranje i izvršenje pojedine akcije. Tek ako je taj test zadovoljen, država se može smatrati odgovornom za nedržavne aktere u drugoj državi koji djeluju kao njeni agenti. Srbija za genocid može biti odgovrna tek ako je a) genocid doista i počinjen i b) ako su neposredni počinitelji pod takvom kontrolom Srbije da se s njom mogu izjednačiti, a ona je ostvarivala kontrolu nad pojedinom akcijom koja odgovara kaznenom djelu genocida.

Na saslušanju o nadležnosti u slučaju službenog naziva Case concerning the Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Croatia v. Serbia and Montenegro) (Slučaj primjene Konvencije o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida, Hrvatska protiv Srbije i Crne Gore) izgledno će se ponoviti ono što se već odigralo s BiH.

U slučaju BiH v. Srbija, sud se 1996. oglasio nadležnim. No 2001. tužena stranka je podnijela Intiative to the Court to Reconsider Ex Officio Jurisdiction over Yugoslavia (Podnesak sudu da po službenoj dužnosti razmotri nadležnost nad Jugoslavijom) kojim se u osnovi tvrdilo da je Jugoslavija u vrijeme događaja bila izvan UN-a i sustava konvencije i zbog toga sud nema nadležnost. Zanimljivo, sud je na to pitanje odgovorio prvo u slučaju koji je sama Srbija podigla protiv NATO članica zbog bombardiranja protivnog Povelji UN-a (Legality of Use of Force Case/Slučaj o legalnosti upotrebe sile). Tamo je sud tadašnjoj sljednici Jugoslavije poručio da nije nadležan za tužbu za nelegalnu upotrebu sile podržavajući to argumentom da država nema pristup sudu jer nije bila u UN-u. 

Taj argument Srbija je onda pokušala iskoristiti u slučajevima u kojima je ona bila tužena, no na opće iznenađenje tvrdnju Jugoslavije da nije bila članica UN-a (odnosno Povelje pa time i Statuta suda) sud je potpuno drugačije obradio u svojoj odluci iz 2003. u slučaju za genocid koja je zapravo bila svojevsna revizija odluke iz 1996., što je vrlo neobično za sud koji je zadnja instanca i koji nema široke pravne lijekove. Uz reviziju sud je sam sebi uskočio u usta. Jugoslavija je tvrdila da nije sljednica bivše SFRJ i time automatski članica UN-a (makar istovremeno nije htjela napustiti stolicu Jugoslavije u Glavnoj skupštini UN-a i inzistirala da sve druge sljednice moraju ponovno aplicirati za članstvo osim nje). Sud ovog puta nije usvojio taj argument tvrdeći da je Jugoslavija uživala sui generis status (status posebne vrste) glede UN-a što je u osnovi značilo da je Jugoslavija imala neka "članska prava", uključujući pristup sudu (kao tužitelj ili tuženik). Sud nije slijedio svoj vlastiti presedan koji se, da stvar bude apsurdnija, tiče iste države. Nadležnost za slučaj genocida sud je potvrdio još jednom u finalnoj presudi o meritumu prošle godine čime je još jednom okrenuo leđa vlastitoj prethodnoj praksi.

Ako je to učinio jednom, ne treba sumnjati da to može učiniti opet u slučaju Hrvatska v. Srbija i proglasiti se nadležnim ne prihvaćajući argument Srbije koji je sam sud iskoristio da zaštiti NATO članice od materijalno vrlo utemeljene tužbe. Umjesto nje, sud je prihvatio tužbe za genocid i povodom jedne presudio kontroverznom presudom. Ishod tužbe Hrvatske još je izglednije "kontroverzan" jer je tužba posebno slaba u pogledu postojanja kaznenog djela genocida (i sama tužba spominje djela "slična genocidu" no Konvencija nije o djelima "sličnim" genocidu, nego o genocidu). Bosna i Hercegovina imala je među dokazima pravomoćne presude suda udaljenog nekoliko stotina metara. Hrvatska nema niti optužnicu istog suda koja pledira genocid nad Hrvatima u Hrvatskoj, a kamoli presudu. Makar su mnogi naravno skloni objasniti nepostojanje takve optužnice ili presude bezglavim teorijama zavjere, radi se daleko ozbiljnijem i jednostavnijem razlogu: u Hrvatskoj (na sreću!) genocida (barem u poslijednjem ratu) nije bilo.

Retorička snaga riječi "genocid", kovanice poljskog pravnika Raphaela Lemkina, razlog je njenog čestog korištenja u svakodnevnom govoru. No postoji značajna razlika između laičkog i pravnog značenja genocida. Dok za prosječnog konzumenta medija genocid predstavlja organizirano masovno ubijanje ljudi zbog rase, nacionalnosti, religije ili drugih karakteristika, u pravu je takvo ponašanje "samo" zločin protiv čovječnosti dok je genocid specifično djelo jasno defnirano člankom 2. Konvencije o genocidu:

Genocide means any of the following acts committed with intent to destroy, in whole or in part, a national, ethnical, racial or religious group, as such:

(a) Killing members of the group;

(b) Causing serious bodily or mental harm to members of the group;

(c) Deliberately inflicting on the group conditions of life calculated to bring about its physical destruction in whole or in part;

(d) Imposing measures intended to prevent births within the group;

(e) Forcibly transferring children of the group to another group.

(tekst konvencije na jednom od jezika regije

Genocid nije samo kazneno djelo ubijanja ljudi naprosto iz razloga što pripadaju nekoj grupi. Genocid je napad na samu opstojnost te grupe izražen u posebnoj namjeri koja mora pratiti bilo koji od pet navedenih čina (ubijanje, ozlijeđivanje, nametanja uvjeta života koji vode uništenju grupe, poduzimanje mjera za prevenciju porođaja, itd.) - namjera mora biti ne samo ubiti zbog pripadnosti nego ubiti da bi grupa ili njen dio nestao, a to donosi značajne poteškoće u dokazivanju te namjere. U Hrvatskoj se dogodio veliki broj zločina protiv čovječnosti, ali ubijanje velikog broja ljudi kako bi se nasilno premjestilo stanovništvo nije genocid nego zločin protiv čovječnosti imena "progon". Genocid postoji samo onda kada postoji subjektivna namjera počinitelja da uništi grupu ili njen dio. Tako se masovna likvidacija Muslimana u Srebrenici može smatrati genocidom samo ako se dokaže van sumnje da su egzekutori ubijali Srebreničane ne samo zato što su Muslimani (što je zločin protiv čovječnosti) nego zato da bi Muslimani kao takvi na tom prostoru naprosto nestali. Jesu li srpske snage u Hrvatskoj činile zločine da bi Hrvati nestali kao grupa ili da bi ih protjerali?

Strogo uzevši, država ne može počiniti genocid, ali za njegovo počinjenje može biti odgovorna jer kazneno djelo mogu počiniti pojedinci kroz koje država djeluje. Situacija se komplicira kad država ne djeluje direktno nego preko agenata odnosno tzv. non-state actors (ne državnih aktera). Postavlja se pitanje do koje granice se država može smatrati odgovornom za ponašanje onih aktera koji nisu de iure njeni i koji se najčešće nalaze na teritoriju druge države. Kolika je odgovornost za agente na tuđem teritoriju odnosno koliko kontrole nad njima je potrebno da bi se ustanovila odgovornost? Kao što su u slučaju Nicaragua takve non state actors predstavljale frakcije Contrasa, u slučaju Hrvatske protiv Srbije njih predstavljaju hrvatski Srbi, na čelu s Martićem, Hadžićem, Babićem i ostalima. Martić i Babić su osuđeni, ali ne za genocid. Štoviše, sve i da se genocid dogodio, treba dokazati da je kontrola beogradskog režima nad krajiškim Srbima i pojedinim "djelima sličnim genocidu" bila takva da je između njih moguće staviti znak jednakosti. Hrvatska tvrdi da:

“[b]y directly controlling the activity of its armed forces, intelligence agents, and various paramilitary detachments, on the territory of . . . Croatia, in the Knin region, eastern and western Slavonia, and Dalmatia”, Serbia and Montenegro was liable for “ethnic cleansing” committed against Croatian citizens, “a form of genocide which resulted in large numbers of Croatian citizens being displaced, killed, tortured, or illegally detained, as well as extensive property destruction”.

Ovaj pasus razotkriva svu slabost tužbe: tužba pledira nekakav "oblik genocida" (zapravo zločine protiv čovječnosti - progon, uništenje imovine, mučenje, itd), što nije predviđeno konvencijom, i tvrdi da je postojala "direktna kontrola" Srbije nad snagama u Hrvatskoj koje su taj "oblik" genocida počinile, za što u dosadašnjim presudama drugih sudova postoji samo djelomična potpora (npr. Martić).

Naime, tužbe Hrvatske i BiH protiv Srbije za genocid bile su zapravo jedino što su te dvije države, suočene s posljedicama agresivne politike Slobodana Miloševića, mogle napraviti na pravnom polju. Nije postojala niti jedna druga konvencija odnosno međunarodni ugovor koji je bio na snazi između stranaka u doba ratova i koji je bio primjenjiv na situaciju odnosno na temelju kojeg je bilo moguće tužiti državu za ratna djelovanja. Osjećajući (s punim pravom) snažnu potrebu da naplate ratnu štetu, obje države podigle su tužbe na temelju jedine moguće konvencije (koja zahtijeva postojanje kaznenog djela genocida) ne zato što se genocid nužno dogodio nego zato što je to bio jedini način da neko međunarodno (sudbeno) tijelo odlučuje o kompenzaciji za neka ratna djelovanja (no ne i sva ratna djelovanja odnosno rat kao takav). Case BiH smatrao se jakim i relativno uspješnim, no pred sudom nije dokazan. Hrvatska s daleko manje "aduta" u rukavu od Bosne ipak traži da sud utvrdi da je Srbija "prekršila svoje pravne obveze" prema Hrvatskoj na temelju konvencije i da ima "obvezu platiti...Hrvatskoj, kao državi i parens patriae za svoje građane, odštetu za štetu ljudima i imovini kao i hrvatskoj ekonomiji i okolišu...u iznosu koji odredi sud". No pitanje je da li je Konvencija o genocidu adkevatan instrument za naplatu ratnih šteta ako se genocid nije dogodio (jer čini se da nije čak ni kad se jest dogodio). Kada bi Hrvatska hipotetski uspjela dokazati dostatnu kontrolu Srbije to bi joj osiguralo platformu za potraživanje ratnih šteta u širem smislu putem drugih organa/postupaka, ali tu kontrolu nije uspjela dokazati ni BiH makar su snage VRS zapravo bile preobučene snage JNA na plaći u Beogradu, a u srebreničkom masakru su sudjelovale paravojne jedinice dovedene iz Srbije i povezane s MUPom SRJ.

Nema sumnje da će mediji pokušati pratiti postupak, ali isto tako nema sumnje da će u praćenju podbaciti zbog neškolovanosti kao i da nikad neće otkriti javnosti pravu pozadinu podnošenja tužbe za nešto što se - na sreću - nije dogodilo. Razumijevanje događaja u ovom slučaju opet će ostati nepoznanica. U dogledno vrijeme, ako postupak ikad dođe do faze meritornog odlučivanja, mogao bi se ponovno širiti neobjašnjivi šok "skandaloznom" presudom koja dokazuje zavjeru protiv Hrvatske.

Sadržaj tužbe i ostalih podnesaka u slučaju pogledajte ovdje.

ICJ Press release: Schedule of the Public Hearings

UPDATE: Evo kako je Nova popratila ovu vijest mjesec dana nakon ovog dnevnika. Ročište o nadležnosti je predstavljeno kao početak postupka, što su dvije različite stvari.