Reportaže, komentari i rasprava
opinioiuris
Što je Opinio Iuris?
Spin off blogs
Ockhamova britva
Logika i argumentacija
Opinioiuris RSS Feed
Klikni za RSS feed ovog bloga
Što je RSS?
SENSE Tribunal
Nema zapisa.
IWPR Tribunal update
Nema zapisa.
ASIL Insights News
Nema zapisa.
Ius Cogens - C&T
Nema zapisa.
New York Times
Nema zapisa.
EinNews Croatia
Nema zapisa.
Featured book


Zahtjevanje odgovornosti za povredu ljudskih prava danas je glasnije nego ikad. Ova knjiga istražuje trenutni razvoj u progonu povreda ljudskih prava na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Stručnjaci iz nekoliko zemalja raspravljaju relevantne teme, opisuju praksu i analiziraju probleme u ovoj novoj grani prava. Čitatelju nude uravnoteženu sliku pokušaja u svijetu da se glavni odgovorni poput Pinocheta ili Rumsfelda i oni manje poznati privedu pravdi.



Networks
Blog statistics

korisnika online
Brojač posjeta
102611
Test
Nema zapisa.
Blog - travanj 2008
subota, travanj 19, 2008

Za nešto više od mjesec dana, od 26. do 30. svibnja, pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), sudom čiji Statut čini sastavni dio Povelje UN-a i koji je osnovan da bi omogućio mirno rješavanje sporova (između država), raspravljat će o nadležnosti nad tužbom koju je Hrvatska podigla protiv Savezne Republike Jugoslavije čija slijednica je bila Srbija i Crna Gora koju je pak naslijedila Srbija. U tužbi Hrvatska tvrdi da je SRJ prekršila obvezu na koju se Hrvatskoj i drugim potpisnicama obvezala preuzevši Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju kaznenog djela genocida. U međunarodnom pravu, država može biti tužena za delikt samo ako je prekršila obvezu koju je samovoljno preuzela. SFRJ bila je potpisnica konvencije o genocidu (zbog, između ostalog, zabilježenog genocida NDH na tlu tadašnje Jugoslavije), a sve njene sljednice su nakon stjecanja međunarodnog subjektiviteta položile kod depozitara potvrde da se i dalje smatraju članicama konvencije. Slična tužba, podnesena od strane BiH prošla je fazu odlučivanja o nadležnosti (prigovor Srbije je odbačen), ali je na meritumu djelomično podbacila. Hrvatska ima materijalno daleko slabiji slučaj jer će iznimno teško (ako uopće) dokazati da se dogodilo kazneno djelo genocida (za koje je potrebno dokazati posebnu vrstu namjere da se uništi određena grupa). Saslušanje o nadležnosti dati će uvid u smjer u kojem predmet ide i moguće pružiti javnosti uvid u jedan od mega procesa koji se uglavnom odvija bez da ga mediji prate pa tako javnost ne zna tko zastupa Hrvatsku, kako je točno formulirana tužba (memorial), koji su argumenti suprotne strane (counter-memorial) i postoje li realni izgledi da tužba uspije.

Rasprava o nadležnosti dolazi više od godinu dana nakon presude u sličnom slučaju u kojem je po dugoj tradiciji i konzervativnosti poznato sudiše presudilo da makar je Srbija prekršila obvezu iz konvencije jer nije spriječila i kaznila, ne može se smatrati odgovornom za genocid u Srebrenici, pravomoćno utvrđen na obližnjem ICTY  (Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju) u presudama nekolicini otpuženika (više: Srbija nije odgovorna za genocid u Srebrenici). U slučaju BiH v. Srbija sudsko vijeće ICJ-a nije bilo uvjereno da je dokazana tzv. efektivna kontrola Srbije nad jedinicama VRS-a u BiH jer ICJ, na temelju vlastitog presedana iz slučaja Nicaragua v. USA, zahtijeva da je država neposredno uključena u planiranje i izvršenje pojedine akcije. Tek ako je taj test zadovoljen, država se može smatrati odgovornom za nedržavne aktere u drugoj državi koji djeluju kao njeni agenti. Srbija za genocid može biti odgovrna tek ako je a) genocid doista i počinjen i b) ako su neposredni počinitelji pod takvom kontrolom Srbije da se s njom mogu izjednačiti, a ona je ostvarivala kontrolu nad pojedinom akcijom koja odgovara kaznenom djelu genocida.

Na saslušanju o nadležnosti u slučaju službenog naziva Case concerning the Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Croatia v. Serbia and Montenegro) (Slučaj primjene Konvencije o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida, Hrvatska protiv Srbije i Crne Gore) izgledno će se ponoviti ono što se već odigralo s BiH.

U slučaju BiH v. Srbija, sud se 1996. oglasio nadležnim. No 2001. tužena stranka je podnijela Intiative to the Court to Reconsider Ex Officio Jurisdiction over Yugoslavia (Podnesak sudu da po službenoj dužnosti razmotri nadležnost nad Jugoslavijom) kojim se u osnovi tvrdilo da je Jugoslavija u vrijeme događaja bila izvan UN-a i sustava konvencije i zbog toga sud nema nadležnost. Zanimljivo, sud je na to pitanje odgovorio prvo u slučaju koji je sama Srbija podigla protiv NATO članica zbog bombardiranja protivnog Povelji UN-a (Legality of Use of Force Case/Slučaj o legalnosti upotrebe sile). Tamo je sud tadašnjoj sljednici Jugoslavije poručio da nije nadležan za tužbu za nelegalnu upotrebu sile podržavajući to argumentom da država nema pristup sudu jer nije bila u UN-u. 

Taj argument Srbija je onda pokušala iskoristiti u slučajevima u kojima je ona bila tužena, no na opće iznenađenje tvrdnju Jugoslavije da nije bila članica UN-a (odnosno Povelje pa time i Statuta suda) sud je potpuno drugačije obradio u svojoj odluci iz 2003. u slučaju za genocid koja je zapravo bila svojevsna revizija odluke iz 1996., što je vrlo neobično za sud koji je zadnja instanca i koji nema široke pravne lijekove. Uz reviziju sud je sam sebi uskočio u usta. Jugoslavija je tvrdila da nije sljednica bivše SFRJ i time automatski članica UN-a (makar istovremeno nije htjela napustiti stolicu Jugoslavije u Glavnoj skupštini UN-a i inzistirala da sve druge sljednice moraju ponovno aplicirati za članstvo osim nje). Sud ovog puta nije usvojio taj argument tvrdeći da je Jugoslavija uživala sui generis status (status posebne vrste) glede UN-a što je u osnovi značilo da je Jugoslavija imala neka "članska prava", uključujući pristup sudu (kao tužitelj ili tuženik). Sud nije slijedio svoj vlastiti presedan koji se, da stvar bude apsurdnija, tiče iste države. Nadležnost za slučaj genocida sud je potvrdio još jednom u finalnoj presudi o meritumu prošle godine čime je još jednom okrenuo leđa vlastitoj prethodnoj praksi.

Ako je to učinio jednom, ne treba sumnjati da to može učiniti opet u slučaju Hrvatska v. Srbija i proglasiti se nadležnim ne prihvaćajući argument Srbije koji je sam sud iskoristio da zaštiti NATO članice od materijalno vrlo utemeljene tužbe. Umjesto nje, sud je prihvatio tužbe za genocid i povodom jedne presudio kontroverznom presudom. Ishod tužbe Hrvatske još je izglednije "kontroverzan" jer je tužba posebno slaba u pogledu postojanja kaznenog djela genocida (i sama tužba spominje djela "slična genocidu" no Konvencija nije o djelima "sličnim" genocidu, nego o genocidu). Bosna i Hercegovina imala je među dokazima pravomoćne presude suda udaljenog nekoliko stotina metara. Hrvatska nema niti optužnicu istog suda koja pledira genocid nad Hrvatima u Hrvatskoj, a kamoli presudu. Makar su mnogi naravno skloni objasniti nepostojanje takve optužnice ili presude bezglavim teorijama zavjere, radi se daleko ozbiljnijem i jednostavnijem razlogu: u Hrvatskoj (na sreću!) genocida (barem u poslijednjem ratu) nije bilo.

Retorička snaga riječi "genocid", kovanice poljskog pravnika Raphaela Lemkina, razlog je njenog čestog korištenja u svakodnevnom govoru. No postoji značajna razlika između laičkog i pravnog značenja genocida. Dok za prosječnog konzumenta medija genocid predstavlja organizirano masovno ubijanje ljudi zbog rase, nacionalnosti, religije ili drugih karakteristika, u pravu je takvo ponašanje "samo" zločin protiv čovječnosti dok je genocid specifično djelo jasno defnirano člankom 2. Konvencije o genocidu:

Genocide means any of the following acts committed with intent to destroy, in whole or in part, a national, ethnical, racial or religious group, as such:

(a) Killing members of the group;

(b) Causing serious bodily or mental harm to members of the group;

(c) Deliberately inflicting on the group conditions of life calculated to bring about its physical destruction in whole or in part;

(d) Imposing measures intended to prevent births within the group;

(e) Forcibly transferring children of the group to another group.

(tekst konvencije na jednom od jezika regije

Genocid nije samo kazneno djelo ubijanja ljudi naprosto iz razloga što pripadaju nekoj grupi. Genocid je napad na samu opstojnost te grupe izražen u posebnoj namjeri koja mora pratiti bilo koji od pet navedenih čina (ubijanje, ozlijeđivanje, nametanja uvjeta života koji vode uništenju grupe, poduzimanje mjera za prevenciju porođaja, itd.) - namjera mora biti ne samo ubiti zbog pripadnosti nego ubiti da bi grupa ili njen dio nestao, a to donosi značajne poteškoće u dokazivanju te namjere. U Hrvatskoj se dogodio veliki broj zločina protiv čovječnosti, ali ubijanje velikog broja ljudi kako bi se nasilno premjestilo stanovništvo nije genocid nego zločin protiv čovječnosti imena "progon". Genocid postoji samo onda kada postoji subjektivna namjera počinitelja da uništi grupu ili njen dio. Tako se masovna likvidacija Muslimana u Srebrenici može smatrati genocidom samo ako se dokaže van sumnje da su egzekutori ubijali Srebreničane ne samo zato što su Muslimani (što je zločin protiv čovječnosti) nego zato da bi Muslimani kao takvi na tom prostoru naprosto nestali. Jesu li srpske snage u Hrvatskoj činile zločine da bi Hrvati nestali kao grupa ili da bi ih protjerali?

Strogo uzevši, država ne može počiniti genocid, ali za njegovo počinjenje može biti odgovorna jer kazneno djelo mogu počiniti pojedinci kroz koje država djeluje. Situacija se komplicira kad država ne djeluje direktno nego preko agenata odnosno tzv. non-state actors (ne državnih aktera). Postavlja se pitanje do koje granice se država može smatrati odgovornom za ponašanje onih aktera koji nisu de iure njeni i koji se najčešće nalaze na teritoriju druge države. Kolika je odgovornost za agente na tuđem teritoriju odnosno koliko kontrole nad njima je potrebno da bi se ustanovila odgovornost? Kao što su u slučaju Nicaragua takve non state actors predstavljale frakcije Contrasa, u slučaju Hrvatske protiv Srbije njih predstavljaju hrvatski Srbi, na čelu s Martićem, Hadžićem, Babićem i ostalima. Martić i Babić su osuđeni, ali ne za genocid. Štoviše, sve i da se genocid dogodio, treba dokazati da je kontrola beogradskog režima nad krajiškim Srbima i pojedinim "djelima sličnim genocidu" bila takva da je između njih moguće staviti znak jednakosti. Hrvatska tvrdi da:

“[b]y directly controlling the activity of its armed forces, intelligence agents, and various paramilitary detachments, on the territory of . . . Croatia, in the Knin region, eastern and western Slavonia, and Dalmatia”, Serbia and Montenegro was liable for “ethnic cleansing” committed against Croatian citizens, “a form of genocide which resulted in large numbers of Croatian citizens being displaced, killed, tortured, or illegally detained, as well as extensive property destruction”.

Ovaj pasus razotkriva svu slabost tužbe: tužba pledira nekakav "oblik genocida" (zapravo zločine protiv čovječnosti - progon, uništenje imovine, mučenje, itd), što nije predviđeno konvencijom, i tvrdi da je postojala "direktna kontrola" Srbije nad snagama u Hrvatskoj koje su taj "oblik" genocida počinile, za što u dosadašnjim presudama drugih sudova postoji samo djelomična potpora (npr. Martić).

Naime, tužbe Hrvatske i BiH protiv Srbije za genocid bile su zapravo jedino što su te dvije države, suočene s posljedicama agresivne politike Slobodana Miloševića, mogle napraviti na pravnom polju. Nije postojala niti jedna druga konvencija odnosno međunarodni ugovor koji je bio na snazi između stranaka u doba ratova i koji je bio primjenjiv na situaciju odnosno na temelju kojeg je bilo moguće tužiti državu za ratna djelovanja. Osjećajući (s punim pravom) snažnu potrebu da naplate ratnu štetu, obje države podigle su tužbe na temelju jedine moguće konvencije (koja zahtijeva postojanje kaznenog djela genocida) ne zato što se genocid nužno dogodio nego zato što je to bio jedini način da neko međunarodno (sudbeno) tijelo odlučuje o kompenzaciji za neka ratna djelovanja (no ne i sva ratna djelovanja odnosno rat kao takav). Case BiH smatrao se jakim i relativno uspješnim, no pred sudom nije dokazan. Hrvatska s daleko manje "aduta" u rukavu od Bosne ipak traži da sud utvrdi da je Srbija "prekršila svoje pravne obveze" prema Hrvatskoj na temelju konvencije i da ima "obvezu platiti...Hrvatskoj, kao državi i parens patriae za svoje građane, odštetu za štetu ljudima i imovini kao i hrvatskoj ekonomiji i okolišu...u iznosu koji odredi sud". No pitanje je da li je Konvencija o genocidu adkevatan instrument za naplatu ratnih šteta ako se genocid nije dogodio (jer čini se da nije čak ni kad se jest dogodio). Kada bi Hrvatska hipotetski uspjela dokazati dostatnu kontrolu Srbije to bi joj osiguralo platformu za potraživanje ratnih šteta u širem smislu putem drugih organa/postupaka, ali tu kontrolu nije uspjela dokazati ni BiH makar su snage VRS zapravo bile preobučene snage JNA na plaći u Beogradu, a u srebreničkom masakru su sudjelovale paravojne jedinice dovedene iz Srbije i povezane s MUPom SRJ.

Nema sumnje da će mediji pokušati pratiti postupak, ali isto tako nema sumnje da će u praćenju podbaciti zbog neškolovanosti kao i da nikad neće otkriti javnosti pravu pozadinu podnošenja tužbe za nešto što se - na sreću - nije dogodilo. Razumijevanje događaja u ovom slučaju opet će ostati nepoznanica. U dogledno vrijeme, ako postupak ikad dođe do faze meritornog odlučivanja, mogao bi se ponovno širiti neobjašnjivi šok "skandaloznom" presudom koja dokazuje zavjeru protiv Hrvatske.

Sadržaj tužbe i ostalih podnesaka u slučaju pogledajte ovdje.

ICJ Press release: Schedule of the Public Hearings

UPDATE: Evo kako je Nova popratila ovu vijest mjesec dana nakon ovog dnevnika. Ročište o nadležnosti je predstavljeno kao početak postupka, što su dvije različite stvari.


opinioiuris @ 00:09 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 3, 2008

Postupak protiv Ramusha Haradinaja hrvatskoj je javnosti bio zanimljiv tek utoliko što se radilo o bivšem kosovskom premijeru i što je vijećem predsjedavao isti sudac koji predsjedava u postupku Gotovina i drugi, a oslobađajuća presuda zaslužila je headline jer je, banalno uzevši, srpska vizija kosovskih snaga poražena sudskom presudom. "Haag oslobodio Haradinaja", javlja Jutarnji list, koji ima čak 6 povezanih vijesti o Haradinaju, što je natprosječni rezutat u odnosu na druge hrvatske medije za postupak koji traje više od godinu dana i nije potiv optuženika iz Hrvatske. Radilo se zapravo o neuobičajeno kratkom postupku u kojem obrana uopće nije iznosila svoj case jer je došla do zaključka da tužitelj nije ponudio utuživ case, a kamoli dosegao razinu "izvan razumne sumnje".

The defense teams of three former KLA commanders, Ramush Haradinaj, Idriz Balaj and Lahi Brahimaj, tell the Trial Chamber they don’t intend to contest the evidence presented by the prosecution. The closing statements have been scheduled for 21, 22 and 23 January 2008

Sense

Tužiteljev slučaj Haradinaj nije ni prvi ni poslijednji koji se raspao po šavovima do te mjere da je ishod bio predvidljiv. Nedavni fijasko sa slučajem Vukovarske trojice još odzvanja u hrvatskoj javnosti koja s jedne strane želi jako i kompetentno tužitljestvo kad su u pitanju zločini nad Hrvatima, ali slabo i loše pripremljeno kad su na optužnici imena iz Hrvatske. Zašto su Haradinaj i Balaj oslobođeni svih optužbi, a Brahimaj osuđen na "samo" 6 godina zbog kaznenog djela mučenja i nečovječnog postupanja?

Haradinaj, Balaj i Brahimaj bili su optuženi u sklopu zajedničkog plana (udruženog zločinačkog pothvata) čiji cilj je bio konsolidacija potpune kontrole OVK-a nad svjeverozapadnim Kosovom kroz nezakonito uklanjanje, nečovječno postupanje i ubojstva Srba i kosovskih Roma civila kao i kosovskih Albanca koji su smatrani kolaboracionistima srpskih snaga. Kao i kod svakog udruženog pothvata, njegov cilj mora biti nedopušten i mora se ostvarivati zločinima nad kojima Tribunal ima nadležnost.

Za vrijeme koje obuhvaća optužnica, Haradinaj je bio zapovjedik OVK u području Dukagjina, Balaj je bio zapovjednik jedinice Crnih orlova unutar OVK, a Brahimaj je bio član OVK smješten u Jablaničkom stožeru u općini Đakovica.

Svu trojicu raspravno vijeće oslobodilo je optužbi za zločine protiv čovječnosti, koji moraju biti rašireni ili sistematski te upereni protiv civilnog stanovništva da bi postojali (jedno ubojstvo civila nije zločin protiv čovječnosti). Dokazi koje je tužiteljstvo podnijelo, zaključilo je vijeće, "nisu uvijek dopuštali Vijeću da zaključi je li zločin počinjen ili je li KLA u njega bila umiješana kao što se tvrdilo."

With regard to the general elements of crimes against humanity, the Prosecution alleges that there was a widespread or systematic attack by the KLA directed against part of the civilian population in the Dečani, Peć, Đakovica, Istok, and Klina municipalities of Kosovo.... The Prosecution's case with respect to the alleged attack was, to a large extent, based on the evidence adduced under individual counts. This evidence did not always allow the Chamber to conclude whether a crime was committed or whether the KLA was involved as alleged. The evidence on some of the other counts indicated that the victims may have been targeted primarily for reasons pertaining to them individually rather than as members of a civilian population under attack. 

Baš kao i u slučaju Vukovarske trojice tužiteljstvo je plediralo zločin protiv čovječnosti bez dostatnih dokaza da se radilo o raširenom ili sistematskom napadu koji je usmjeren na civile jer su - civili. Dapače, nedostajalo je i dokaza za "raširen ili sistematičan" pa je sud odlučio da kaznena djela prisilnog premještaja i ubojstva kao zločina protiv čovječnosti nisu bila na takvoj na takvoj "razini ili frekvenciji da bi bilo dopušteno zaključiti da se radilo o napadu na civilno stanovništvo".

Osim zločina protiv čovječnosti, trojica su bili optuženi i za povrede ratnog prava i običaja ("ratni zločini" u užem smislu) uključujući ubojstvo, mučenje i nečovječno postupanje. I makar je vijeće utvrdilo da su doista počinjeni ratni zločini od stane pripadnika OVK, dokazi nisu dopuštali zaključak da je postojao zajednički pothvat sa svrhom stavljanja civila na nišan pa trojica u tome nisu ni mogla sudjelovati.

Trojica su oslobođeni i po točki koja je pledirala ubojstvo 30 ljudi u Radonjić kanalu jer je "samo sedam od tih ubojstava dokazano van razumne sumnje i mogu se pripisati OVK-u. Dokazi koji su predočeni glede počinitelja i okolnosti ostalih ubojstava su bili nejasni, nekonkluzivni ili nepostojeći".

Uz odgovornost po zajedničkom planu, tužitelj je pledirao i individualnu odgovornost za planiranje, poticanje, naređivanje i pomaganje mnogih zločina iz optužnice. Vijeće je uspijelo u tužiteljevim dokazima ponaći dovoljno dokaza samo za dva zločina i to isključivo u pogledu Lahi Brahimaja koji je osuđen na šest godina jer je sudjelovao u okrutnom postupanju i mučenju svjedoka br. 6 i ispitivanju svjedoka br. 3 koji su bili 1998. zatočeni u Jablanica stožeru. Brahimaj je nakon ispitivanja dvjema ženama u uniformama rekao da vježbaju na svjedoku br. 3 koji je nakon toga premlaćen. Obje žrtve bile su Albanci koji su smatrani kolaboracionistima ili osobama koje su u vezi sa Srbima.

Iz toka postupka bilo je jasno da tužitelj neće lako uspjeti. Svjedoci tužitljstva odustajali su pa je sud izdavao naloge za uhićenje i privođenje svjedoka, zaštitne mjere i pokretao postupke za nepoštivanje suda. Sudac Orie nije zaboavio spomenuti velike poteškoće u osiguravanju svjedočenja. Vijeće je saslušalo 100 svjedoka od kojih je 34 imalo zaštitne mjere and 18 ih je primilo nalog za pojavljivanje.

“The Chamber gained a strong impression that the trial was being held in an atmosphere where witnesses felt unsafe”

No od sigunosti svjedoka još je manja bila sigurnost osude, koja je jedan od kriterija po kojima se donosi odluka hoće li se podići optužnica. Slučaj Haradinaj bio je zapravo jedan od političkih ustupaka koje je tužiteljstvo očajnički radilo kako bi zadovoljilo političke snage u Sbiji i motiviralo ih da predaju Karadžića i Mladića. Politika (u značenju koje ima riječ "policy", ne "politics") optuživanja tužiteljstva nerijetko je optužnice podizala bez dovoljno dokaza kako bi zadovoljila nadanja jedne od sukobljenih država čiju je suradnju i povjerenje trebalo osigurati. Rezultat takve igre na granici etike su uzaludno potrošeni sati i novci na postupke koje savjesniji tužitelj ne bi potpisao zbog nedostaka dokaza. Kada obrana odluči uopće ne iznositi svoj slučaj nego je zadovoljna prokazivanjem loše optužnice unakrsnim ispitivanjem tužiteljevih svjedoka, onda tužitelj ima ozbiljni problem.

Sudski postupak je postupak vezan pravilima i analitičkom logikom. Standard "izvan razumne sumnje" postavlja visok prag za dosezanje osuđujuće presude. Makar optužnica trpi gotovo bilo što, surova realnost dokaznog postupka u sudnici bez imalo problema testira utemeljenost svake riječi u optužnici. Konačna oslobađajuća presuda ne znači nužno da se zločin nije dogodio nego da optuženi za njega nije odgovoran onako kako je tužiteljstvo to opisalo u optužnici. Reakcije u Srbiji na presudu podsjećaju na reakcije u Hrvatskoj nakon presude Vukovarskoj trojci i vrte se oko "izrugivanja pravde" i očekivanja žalbe i stvaranju pritiska da bude podnesena. Ali slijeđenje pravila nije izrugivanje pravde nego sudski proces, a ako prihvaćamo proces, moramo biti spremni prihvatiti i njegove rezultate, čak i kad ne odgovaraju očekivanjima. Makar se mnoge optužnice rađaju iz želja i nadanja, presude se ne donose na temelju istih jer sudnica nije teatar skrojen prema očekivanjima javnosti.

To ipak nije spriječilo gledatelje u galeriji sudnice u kojoj je izečena presuda Haradinaju i ostalima da burno - zaplješću.

Sažetak presude

opinioiuris @ 23:54 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.