Reportaže, komentari i rasprava
opinioiuris
Što je Opinio Iuris?
Spin off blogs
Ockhamova britva
Logika i argumentacija
Opinioiuris RSS Feed
Klikni za RSS feed ovog bloga
Što je RSS?
SENSE Tribunal
Nema zapisa.
IWPR Tribunal update
Nema zapisa.
ASIL Insights News
Nema zapisa.
Ius Cogens - C&T
Nema zapisa.
New York Times
Nema zapisa.
EinNews Croatia
Nema zapisa.
Featured book


Zahtjevanje odgovornosti za povredu ljudskih prava danas je glasnije nego ikad. Ova knjiga istražuje trenutni razvoj u progonu povreda ljudskih prava na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Stručnjaci iz nekoliko zemalja raspravljaju relevantne teme, opisuju praksu i analiziraju probleme u ovoj novoj grani prava. Čitatelju nude uravnoteženu sliku pokušaja u svijetu da se glavni odgovorni poput Pinocheta ili Rumsfelda i oni manje poznati privedu pravdi.



Networks
Blog statistics

korisnika online
Brojač posjeta
102611
Test
Nema zapisa.
Blog - lipanj 2007
nedjelja, lipanj 24, 2007
U raspravi pred Vijećem sigurnosti povodom izvještaja koje mu je podnijela Carla del Ponte, ruski ambasador kritizirao je glavnu tužiteljicu zbog optuživanja Rusije kao skrovišta nedavno uhićenog Zdravka Tolimira, privedenog u Crnoj Gori, i nedostatka priznanja da je pogriješila. Ipak tužteljica to odbacuje i uzvraća da je dotični zasigurno bio u Rusiji u 2005. Carla del Ponte je istaknula kako uhićenje u Crnoj Gori ne znači da u Rusiji nije bio i dodala da je Tolimir u razgovoru s istražiteljima nakon uhićenja priznao da je 2005. bio u Rusiji.

Churkin je nastavio i izražavanjem "ozbiljne zabrinutosti" zbog događaja u slučaju zapovjednika KLA i kosovskog premijera Ramusha Haradinaja koji uključuju navodno zastrašivanje svjedoka i smrt ključnog svjedoka u "nezgodi". Ambasadoru nije bilo po volji ni što su tužiteljica i predsjednik suda najavili produljenje prvostupanjskih postupaka do 2009. pa je zahtijevao pridržavanje striktnih rokova pod čime smatra da sva suđenja u prvom stupnju moraju biti gotova do 31. prosinca 2008., a neuhićenje bjegunaca ne može biti izgovor za produljenje mandata unedogled.

Rusija je u svojem krutom stavu ipak osamljena. Svi preostali članovi Vijeća sigurnosti ne samo da su pohvalili napore Tribunala nego su se i složili da 2008.-a kao rok nije fiksirana nego se radi o "procjeni staroj sedam godina" jer se taj datum pojavio kao procjena dovršetka rada predsjednika suda ovisna o nekoliko faktora, kao što su suradnja država ili uhićenja bjegunaca. Iz toga jasno slijedi zaključak koji nije zaboravio naglasiti belgijski ambasador koji trenutno predsjeda Vijećem: Tribunal neće ispuniti svoju dužnost prema međunarodnoj pravdi ako ne procesuria sve bjegunce.

Vijeće sigurnosti gotovo je unisono u stavu da Tribunal ne može potpuno i konačno prestati s radom dok se svi bjegunci ne pojave pred sudom. Kako će diplomatski manevri spriječiti ruski veto ili nagovoriti Churkina da u glasanju bude barem suzdržan ostaje vidjeti.

Obraćanje Carle del Ponte Vijeću sigurnosti
opinioiuris @ 17:20 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, lipanj 18, 2007
Početak suđenja dvojici bivših generala hrvatske vojske za ratne zločine protiv Srba bitan je test reformi hrvatskog pravosuđa. Generali Rahim Ademi i Mirko Norac, čije suđenje počinje u Zagrebu, optuženi su za zločine počinjene u sklopu akcije Medački džep 1993. u prvom slučaju prebačenom s Tribunala na domaće pravosuđe u sklopu završne strategije.

Ademija i Norca, koji već služi 12-godišnju kaznu za ratne zločine u Gospiću i koji je bio prvi hrvatski general osuđen od strane domaćeg suda, tereti se za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstva, pljačku privatne i javne imovine te uništavanje gradova i sela u području izbočenog teritorija RSK južno od Gospića. Ademi je bio zapovjednik gospićkog zbornog područja, a Norac zapovjednik 9. gardijske motorizirane brigade.

Prema optužnici u sklopu akcije nezakonito su ubijani civili i zarobljeni i ranjeni vojnici, a jedinice na terenu bile su uključene u okrutno i nehumano postupanje prema lokalnom stanovništvu koje su tukli, mučili rezanjem prstiju i udarcima puškama, gašenjem cigareta i sakaćenjem. Još 1994. plaćenik Johanes Tilder pred kamerama RSK ispričao je kako su hrvatski vojnici navodno masakrirali srpske civile, a njegov iskaz potvrdili su rezultati obdukcije i fotografije ubijenih (snimka).

"Prvoga dana akcije bio sam obaviješten da se pored puta nedaleko od kuće Krainovića, gdje se nalazio dio naše postrojbe u Čitluku, nalazi srpski vojnik ranjen u nogu, star oko 50 godina. Zajedno s Miškom Pettijem i Bracom Đenanovićem otišli smo do kuće i zatekli ranjenika. Petti nam je rekao da ga pridržimo. Ja sam ga držao za noge, a Đenanović za ruke, dok mu je Petti najprije nožem izvadio oči, a zatim ga zaklao".

Duga optužnica, veliki broj svjedoka (od kojih su mnogi iz inozemstva; samo tužiteljstvo ih predlaže 137) i velika količina dokumenata novost su za problemima opterećeno hrvatsko pravosuđe. Poseban problem predstavljaju zaštićeni svjedoci kojih tužitelj predlaže 37, a s čijom je zaštitom identiteta Hrvatska do sada imala problema, kao što je pokazao slučaj Glavaš kada je Anto Đapić otkrio imena ljudi koji surađuju s tužiteljstvom na press konferenciji.

Zbog ovakvih incidenata suđenje će predano nadzirati misija OSCE-a i drugi promatrači. Makar je Tribunal slučaj prepustio hrvatskom pravosuđu suci su izrazili skepsu glede nekih uvjeta za prijenos kao što je postojanje svih oblika zapovjedne odgovornosti u hrvatskom zakonodavstvu koje je vrijedilo 1993., a naložili su tužiteljstvu da nadzire proces.

Hrvatski mediji ne zaboravljaju spomenuti da domaća verzija optužnice "ne tretira" operaciju Medački džep kao "udruženi zločinački pothvat" makar ju tako nije definirala ni originalna optužnica u kojoj se jednom riječju nije spominjao "joint criminal enterprise". Za razliku od suđenja pred Tribunalom, proces pred Županijskim sudom u Zagrebu nije dovoljno transparentan jer ga nije moguće pratiti online niti se na internetu publiciraju transkripti rasprava i odluke vijeća.

Vjesnik Backgrounder iz 2004.


Odluka o prijenosu postupka na Hrvatsku (ICTY)
opinioiuris @ 07:30 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 12, 2007
Raspravno vijeće pod predsjedanjem suca Molotoa proglasilo je Milana Martića krivim za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, uključujući raketiranje Zagreba, osudivši ga na 35 godina zatvora. Ovaj brutalni policajac predstavljan kao "obični čovjek" koji je napredovao kroz vihor rata od radnika na tvorničkoj traci preko političkog vođe hrvatskih Srba i odmetnute Republike Srpske Krajine od 1991. do 1995. do osobe koja je lansirala smrtonosne rakete na Zagreb, proglašen je krivim za izgon tisuća Hrvata i ne-Srba s približno jedne trećine teritorija Republike Hrvatske.

Odgovornost temeljem zajedničkog plana

Vijeće je Martića osudilo kao sudionika zajedničkog zločinačkog poduhvata čiji cilj je Tužiteljstvo definiralo kao

prisilno uklanjanje većine hrvatskog, muslimanskog i drugog ne-srpskog stanovništva sa otprilike jedne trećine teritorija Hrvatske i velikih dijelova Bosne i Hercegovine kako bi ih učinili dijelom nove države u kojoj dominiraju Srbi

a u kojem su sudjelovali i Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko "Frenki" Simatović, Jovica Stanišić i "kapetan" Dragan Vasiljković. Cilj zajedničkog plana provodio se počinjenjem zločina kao što su nezakonito zatočeništvo, mučenje, seksualno nasilje, ubojstva i progoni. Potporu za ova djela vodstvo RSK stvaralo je promocijom etničke mržnje prema Hrvatima uz pomoć stalne propagande i stvaranja klime straha.

Uloga Srbije

Dokazi pred vijećem su pokazali kako je Milošević javno podržavao očuvanje Jugoslavije kao federacije čiji bi Krajina bila dio, ali i kako je kriomice namjeravao stvoriti srpsku državu korištenjem paravojnih snaga za provociranje incidenata koji bi zahtijevali intervenciju JNA. U početku JNA je intervenirala da razdvoji strane no kasnije je to činila kako bi osigurala teritorije zamišljene kao dijelove buduće srpske države. Nakon napada u Kijevu JNA je počela aktivno sudjelovati u napadu na teritorije s hrvatskom većinom.

Vijeće je posebnu pozornost posvetilo uzorku napada na hrvatska područja: područje je granatirano nakon čega bi u njega ušle jedinice. Nakon prestanka sukoba slijedila su ubojstva i nasilje protiv ne-Srba, a kuće, crkve i imovina su uništavani, spaljivani i pljačkani. Pripadnici Martićeve policije i TO organizirali su prijevoz za ne-Srbe, a mnogi su odvedeni u zarobljeničke centre. Kao primjer uzorka Vijeće je detaljno analiziralo napad na Hrvatsku Kostajnicu.
 

Dokazi su pokazali da su RSK i njeno vodstvo tražili i primali znatnu financijsku, logističku i vojnu potporu Srbije koja je dolazila iz MUP-a i Državne sigurnosne agencije, JNA i Republike Srpske. Milan Martić je sam priznao da "osobno nikad nije prestao surađivati" i da je postojala "dobra suradnja sa vodstvom Srbije, posebno MUP-om". Jedan svjedok opisao je vojsku RSK i JNA kao jednu organizaciju na dvije lokacije.

Zapovjedna odgovornost

Suci su ustvrdili kako je Martić imao apsolutni autoritet nad MUP-om i kako je kao predsjednik RSK upravljao oružanim snagama. U tom svojstvu Martić je bio obvezan spriječiti ili kazniti zločine no umjesto toga zloupotrijebio je svoj položaj i promovirao atmosferu u kojoj su ne-Srbi bili izloženi raširenim i sistematskim zločinima. Vijeću je predočeno tek nekoliko primjera u kojima je Martić intervenirao kako bi kaznio pripadnike MUP-a koji su počinili zločine što je vijeće dovelo do zaključka da se Martić namjerno suzdržavao od intervencije.


Raketiranje Zagreba

S obzirom da je sam priznao naredbu napada na Zagreb vijeće nije imalo poteškoća u utvrđivanju Martićeve krivnje za granatiranje glavnog grada kao osvetničkog čina za operaciju Bljesak u zapadnoj Slavoniji.

Sustav M-87 Orkan koji lansira nenavođene rakete i koji se koristi za napad na oklopna vozila, a kojim su na Zagreb ispaljene rakete napunjene sa 288 "bombica" koje se izbacuju na visini od 1000 metara i ispuštaju 420 metalnih peleta (što daje 120 000 peleta po raketi) od kojih svaki ima smrtonosni doseg od 100 metara, Vijeće je proglasilo nediskriminatornim oružjem koje nije u stanju pogoditi specifične ciljeve i koje je zabranjeno u ratu te odbacilo argument obrane da su u Zagrebu postojali vojni ciljevi.

Obrana je argumentirala da su napadi na Zagreb bile represalije zakonite po međunarodnom običajnom pravu te da im je cilj bio zaustavljanje povreda međunarodnog prava u operaciji Bljesak koja je predstavljala kršenje prekida vatre. Represalije su djela koja su inače nezakonita ali postaju zakonita kada su odgovor na povredu prava pod dobro poznatim i strogim uvjetima: (1) moraju biti poslijednje sredstvo kada su se sva druga pokazala neefikasnima; (2) smiju se poduzeti samo uz prethodnu najavu koja nije zaustavila kršenje prava od strane protivnika; (3) odluku mogu donijeti samo najviši dužnosnici; (4) moraju biti proporcionalne prvotnoj povredi; (5) moraju poštovati "zakone humanosti i diktat javne svijesti" (tzv. Martensova klauzula) što uključuje zaštitu civilnog stanovništva.

Vijeće je zaključilo da obrana nije pokazala da su uvjeti za legalnu odmazdu zadovoljeni jer čak i ako su hrvatske snage počinile povrede humanitarnog prava u zapadnoj Slavoniji dokazi su pokazali da granatiranje nije poduzeto kao posljednja mjera, a nije ni najavljeno.

Kako je većina zločina počinjena protiv starijih osoba, osoba u pritvoru i civila, koji čine posebno ranjive grupe i kako su Martićevi diskriminatorni postupci ostavili dugogodišnje posljedice, strašnu nepravdu i ozbiljne patnje, posebno prilikom raketiranja Zagreba, Vijeće je pobunjeničkom vođi odrezalo 35 godina, odbacivši njegovu obranu.

Sažetak presude

Pročitajte presudu
opinioiuris @ 11:58 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 10, 2007
Glavni tužitelj stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) Luis Moreno Ocampo dao je interview splitskom Feral Tribune-u povodom svog posjeta Dubrovniku. Muški pandan Carle del Ponte na sudu izniklom na iskustvima Carlinog izrazio je stav da nesavršenosti međunarodne pravde nisu izgovor da se od nje odustane te objasnio s kakvim se poteškoćama susreću međunarodni tužitelji napominjući važnost žrtava, čija se perspektiva u suočavanju sa zločinima često gubi unatoč presudnoj važnosti.

Komentirajući moguće procesuiranje zločina u Iraku Ocampo je objasnio da Statut za sada ne predviđa nadležnost za "zločine protiv mira" (agresiju) i demantirao da je pozvao arapske države da pristupe Statutu kako bi se lakše procesuirali zločini. Naime nadležnost nad drugim zločinima ICC preuzima samo ukoliko je država članica
(ICC je dobrovoljni sud, za razliku od ICTY) na čijem teritoriju je počinjen zločin ili čiji je optuženik državljanin "unable or unwilling to prosecute" što znači da dok god one države članice Statuta koje sudjeluju u Iraku (Velika Britanija, Austrija, Poljska) budu same procesuirale eventualne povrede međunarodnog prava ICC neće imati potrebe za preuzimanje postupaka. Pristupanjem arapskih zemalja poput Iraka i pod uvjetom da je domaće pravosuđe "unable or unwilling" (a kako je iračko "unable" zbog općeg kaotičnog stanja) ICC bi stekao nadležnost temeljem teritorijalnog principa i nad američkim počiniteljima, makar SAD nisu članica suda te dokinuo nekažnjivost Amerikanaca za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

O junacima i grobovima - Luis Moreno Ocampo interview (Feral Tribune)
opinioiuris @ 14:33 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, lipanj 7, 2007
Prvo međunarodno suđenje afričkom warlordu započelo je kaotičnim scenama u kojima je Charles Taylor, bivši liberijski predsjednik, bojkotirao saslušanje i otpustio odvjetnika koji je napustio sudnicu. Makar je tužitelj uspio predstaviti optužnicu koja Taylora tereti za naređivanje zločina u građanskom ratu u Sierra Leone-u koja graniči s Liberijom, uključujući tisuće amputacija i ubojstava koja su počinila regrutirana djeca, prvi dan postupka koji Poseban sud za Sierra Leone zbog sigurnosnih razloga provodi u prostorijama ICC-a u Hagu obilježili su kontroverzni događaji.

Vođa pobunjeničkih snaga u Liberiji i sponzor Ujedinjene revolucionarne fronte u Sierra Leone-u odbio je pojaviti se u sudnici ali je preko britanskog odvjetnika Karim Khana sucima uputio dugačko pismo o pravdi. Nakon što je predsjedavajuća sutkinja Julia Sebutinde nekoliko puta zamolila Khana da skrati govor i sažme razloge zbog kojih se njegov klijent nije pojavio u sudnici, Khan je uzvratio da obrana nema uvjete za rad te da je prisiljen raditi u sudskom kafiću. Nakon žustre rasprave odvjetnik je obznanio da ga je njegov klijent zapravo otpustio jer se želi sam zastupati i da ne može nastaviti zastupanje nakon čega je za vrijeme tužiteljevog izlaganja napustio sudnicu usprkos nalogu suda da nastavi zastupati optuženog. Suđenje Tayloru prati poseban blog: The Trial of Charles Taylor.

Khanov govor obilježile su pojačane tenzije sa predsjedavajućom sutkinjom Sebutinde. Ona je glasno uzdisala i ukorila Khana nakon što je intervenirao bez dopuštenja suda; izgrdila ga je jer je govorio prebrzo za prevoditelje; a nakon što je krenuo napustiti sudnicu za vrijeme Rappovog govora poručila mu je da sjedne natrag i izjavila da će se "razum vratiti na ovaj sud" (na što je Khan odgovorio da "razum ovu sudnicu nikad nije ni napustio").
...
Povišene tenzije kulminirale su prijetnjom Khanu za nepoštivanje suda kad se ustao iz svog sjedala, pokupio svoje knjige i bilješke, naklonio se sucima i nespretno pokušao izaći kroz stražnja vrata (koja su bila zaključana). Sutkinja ga je pozvala natrag ali Khan je odbio sjesti i nastaviti uzvraćajući da "ne pokušava biti težak nego principijelan", ispričao se sudu na prekidu i napustio sudnicu kroz druga (nezaključana) vrata...

Tužitelj Rapp nastavio je metodički iznositi slučaj čitanjem pripremljenih izjava praznoj optuženičkoj klupi pored koje je na nalog suda sjeo član Glavnog ureda obrane kao privremeni imenovani zastupnik Charlesa Taylora.

Ovakav početak je dramatičan ali ne i bez presedana. Na prvom saslušanju na Posebnom sudu vođa provladinih paravojnih snaga Sam Hinga Norman na sličan je način otpustio svoj cijeli pravni tim, a isto je učinio i Augustine Gabo na svom suđenju. Taylorovo prvotno negiranje nadležnosti suda i zahtjev da se zastupa sam podsjećaju na Miloševićevu uspješnu taktiku opstrukcije međunarodnog procesa koji je nakon povlačenja autoritativnog pokojnog suca Richarda Maya, koji je uspješno suzbijao njegove napade, prerastao u potpuni cirkus.

Pravo na samozastupanje zajamčeno je međunarodnim ugovorima i na međunarodnim tribunalima, a eksplicitno ga priznaje i statut Posebnog suda. Suočeno s Miloševićevim taktikama Žalbeno vijeće Haškog tribunala odlučilo je kako je samozastupanje dozvoljeno ukoliko je optuženik fizički (zdravstveno) u mogućnosti zastupati se usprkos navodima tužitelja da se pravo na samozastupanje mora ograničiti u slučaju supstantivnog i trajnog ometanja procesa.

Samozastupanje uz negiranje nadležnosti sofisticirana je taktika za stvaranje slike bespomoćnosti optuženika suočenog s očitom premoći tužiteljstva koja inteligentnim i karizmatičnim optuženicima daje snažno oružje za remećenje procesa. Izgledno je da Taylor slijedi prokušani recept koji je patentirao Goering, a kojeg su objeručke prihvatili Milošević ali i Šešelj koji se također zastupa sam makar istovremeno isporučuje milijunske račune tajništvu Tribunala za svoje "pravne savjetnike" koji su zapravo visoki dužnosnici Srpske radikalne stranke bez pravnih kvalifikacija.

Makar je Raspravno vijeće, kojim je predsjedao autoritativni sudac Orie, dva puta Šešelju nametnulo odvjetnika, Žalbeno vijeće je oba puta odluke poništilo. Novim raspravnim vijećem u predmetu Šešelj predsjeda vjerojatno jedini sudac Tribunala koji si dopušta razmjenu komplimenata s optuženikom. Benevolentni sudac Antonetti dopustio je tako Šešelju da sjedi u klupi za odvjetnike umjesto optuženike (što nije bilo dopušteno ni Miloševiću), a i prihvatio je njegov zahtjev za nepoštivanjem suda protiv Carle del Ponte zbog "rizika da bi mogla pobjeći".

Slučajevi Milošević i Šešelj pokazali su da mogućnost zloupotrebe optuženikovih prava ide onoliko daleko koliko sud dopusti, a Posebni sud za Sierra Leone tek mora odgovoriti na izazove opstrukcije procesa.

Self-Representation versus Appointment of Defence Counsel before International Criminal Tribunals (SSRN)

Tužitelj protiv Charlesa Taylora (optužnica)

opinioiuris @ 17:13 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.