Reportaže, komentari i rasprava
opinioiuris
Što je Opinio Iuris?
Spin off blogs
Ockhamova britva
Logika i argumentacija
Opinioiuris RSS Feed
Klikni za RSS feed ovog bloga
Što je RSS?
SENSE Tribunal
Nema zapisa.
IWPR Tribunal update
Nema zapisa.
ASIL Insights News
Nema zapisa.
Ius Cogens - C&T
Nema zapisa.
New York Times
Nema zapisa.
EinNews Croatia
Nema zapisa.
Featured book


Zahtjevanje odgovornosti za povredu ljudskih prava danas je glasnije nego ikad. Ova knjiga istražuje trenutni razvoj u progonu povreda ljudskih prava na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Stručnjaci iz nekoliko zemalja raspravljaju relevantne teme, opisuju praksu i analiziraju probleme u ovoj novoj grani prava. Čitatelju nude uravnoteženu sliku pokušaja u svijetu da se glavni odgovorni poput Pinocheta ili Rumsfelda i oni manje poznati privedu pravdi.



Networks
Blog statistics

korisnika online
Brojač posjeta
102611
Test
Nema zapisa.
Blog - srpanj 2009
subota, srpanj 18, 2009

Nekoliko važnijih publikacija, rijetko čitanih ili dostupnih u Hrvatskoj, prenijele su prošli tjedan vijest kako američki državni odvjetnik (Attorney General) Eric J. Holder razmišlja o imenovanju posebnog tužitelja koji bi istražio praksu ispitivanja osumnjičenika koju je primjenjivao Bushev režim. Pišući o Holderovoj dilemi kroz zanimljiv Holderov potret, Newsweek u headline ističe kako bi takav potez bio suprotan proklamiranoj politici Baracka Obame gledanja unaprijed umjesto unatrag (zvuči poznato?). Washington Post članak o istrazi o mučenju za vrijeme Georgea Busha također predvodi porukom "Bijela Kuća se opirala istrazi". Mediji spekuliraju imenom Johna Durhama (pomoćnik državnog odvjetnika) kao mogućeg posebnog tužitelja i kako je ovaj potez barem djelomično motiviran rezultatima nedavnog izvještaja glavnog inspektora CIA koji još nije dostupan javnosti. Upravo zbog zaključaka o "enhanced interrogation" programu administracija Baracka Obame razmišlja o objavljivanju izvještaja krajem kolovoza. Radi se o istom izvještaju koji je "waterboarding" tehniku mučenja ocijenio niti učinkovitom niti medicinski sigurnom. Prema nekim izvještajima, manija waterboardinga bila je toliko jaka da se u jednom slučaju koristio 266 puta na dva zatvorenika. John Durham trenutno istražuje uništavanje CIA vrpca na kojima je opisana tehnika waterboardinga.

 Kako izgleda waterboarding?

Mancow & Cassidy Radio show

Podvrgavanje waterboardingu s prijenosom na radiju uživo

Holderov potez bi vratio Ameriku na kolosijek poštivanja međunarodnog prava i obveza koje su SAD preuzele s UN Konvencijom protiv mučenja i drugog okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1984. SAD su tu konvenciju preuzele u svoj pravni poredak tek 1994. Taj međunarodni ugovor u članku 4 obvezuje države članice da kazne "sve oblike mučenja".

Each State Party shall ensure that all acts of torture are offences under its criminal law. The same shall apply to an attempt to commit torture and to an act by any person which constitutes complicity or participation in torture.

Svaka država članica osigurat će da se prema njezinom kaznenom pravu svi akti torture smatraju kaznenim djelima. Isti je slučaj i s pokušajem torture ili nekog drugog čina koji je počinila neka osoba, a koji predstavlja supočiniteljstvo ili sudjelovanje u čin torture

Države nisu samo obvezne kriminalizirati djelo mučenja nego su obvezne preuzimati nadležnost za njega. Konvencija o mučenju dopušta u određenim slučajevima čak i tzv. univerzalnu jurisdikciju odnosno nadležnost nad nedržavljaninom za djelo počinjeno protiv nedržavljanina van države u kojoj se sudi - na tim je temeljima britansko pravosuđe sudilo Augustu Pinochetu. Članak 12. obvezuje svaku državu potpisinicu da odmah pokrene istragu činjenica kada "postoje razumni temelji za uvjerenje da je počinjeno mučenje". Sve navedeno za mučenje podjednako vrijedi i za okrutno, nehumano i ponižavajuće kažnjavanje i postupanje.

Za razliku od ratifikacijskog procesa, koji primjenjuju države sa monističkim pogledom na međunarodno pravo poput Hrvatske (prema kojem međunarodni ugovor postaje dijelom unutarnjeg poretka njegovom ratifikacijom u parlamentu) zemlje koje primjenjuju <strong>dualistički</strong> princip donose posebne interne zakone koji odražavaju obveze iz potpisanog međunarodnog ugovora. U SAD je tako donesen kazneni zakon o mučenju. Osim tog temelja, posebni tužitelj imao bi na raspolaganju i druge mogućnosti. Mučenje je ratni zločin kažnjiv po međunarodnom pravu i po američkom zakonu o ratnim zločinima. Osim toga, moguće je podići optužnice za niz posebnih "običnih" kaznenih djela (tjelesna ozljeda, premlaćivanje) kao i one slučajeve koji se tiču pripadnika oružanih snaga uputiti pred vojne (i disciplinske) sudove.

No posao eventualnog posebnog tužitelja neće biti jednostavan. Zakon kojim je preuzeta UN konvencija omogućuje procesuiranje američkih državljana samo ako je kazneno djelo počinjeno izvan SAD-a. Mjesta počinjenja poput Guantanamo Baya ili kampa u Afganistanu su van SAD-a, ali za sada postoji presedan samo glede Guantanamo Baya u kojem je Vrhovni sud utvrdio da Guantanamo potpada pod američku nadležnost priznavši da zatvorenici imaju pravo na habeas corpus (pravo na prigovor protiv pritvora) jer makar pravno Guantanamo spada pod Kubu SAD tamo ostvaruje "potpunu kontrolu" (Boumediene v. Bush, 2008). Ono što nedostaje Obaminoj administraciji je politička volja da taj presedan slučaja Boumediene v. Bush proširi i na Afganistan gdje Amerika u bazi Bagram drži oko 600 zatvorenika (Je li Bagram novi Guantamo, PDF).

Ukoliko se odluči za progon temeljem odredbi o mučenju kao ratnom zločinu koji se podjednako primjenjuje na državljane SAD-a bez obzira jesu li djelo počinili izvan ili u SAD-u, naići će na prepreke koje je konzervativni kongres stvorio 2006 zakonom o vojnim komisijama (Military Commissions Act) koji na suptilne načine otežava procesuiranje onih oblika okrutnog postupanja koja ne zadovoljavaju striktnu definiciju mučenja. Dobije li posebni tužitelj mandat za istraživanje i drugih obika sudjelovanja osim direktnog počinjenja (npr. complicity, pojam sličan udruženom poduhvatu), istraga bi mogla obuhvatiti široki oblik ponašanja i osumnjičenika odnosno same arhitekte pritvorske politike Busheve administracije, uključujući pravnike koji su davali pravne savjete i vladinim memorandumima određivali što se smatra legalnim postupanjem pri ispitivanju osumnjičenika. Uz malo sreće to bi moglo konačno predstavljati trenutak u kojem će pravda dohvatiti Johna Yoo-a, notornog Bushevog savjetnika koji je pravno znanje stavio u službu rušenja međunarodnog poretka koji su izgradile SAD i Velika Britanija nakon II. svjetskog rata. Kao i protiv Augusta Pinocheta, i protiv Johna Yoo-a istragu na temelju univerzalne jurisdikcije predvodi hrabri i kontroverzni bivši španjolski tužitelj Baltasar Garzon, koji je sada kao sudac podržao nevladine organizacije za ljudska prava odlukom da se istraga protiv 6 Bushevih pravnika i savjetnika može nastaviti.

Unatoč pogledu "usmjerenom unaprijed" ne može se reći da Obamina adminstracija nije već barem djelomično okrenula oštricu prema bivšoj Bushevoj administraciji. Uostalom, tako nešto ne bi bilo ni realno za očekivati jer do smjene režima je između ostalog došlo i zbog nezakonitih postupaka Busheve administracije i srozavanja Amerike iz lidera međunarodnog pravnog poretka u glavnog kršitelja međunarodnog prava. Uz izjavu o vjeri u "transparentnost i odgovornost" Obama je još u travnju (nacionalističkim rječnikom) "izdajnički" deklasificirao četiri vladina memoranduma iz Bushevog doba koji iznose pravni okvir za postupanje prema pritvorenicima koje je držala CIA u okviru "rata protiv terorizma". U memorandumima vladini dužnosnici primjenjuju iskvarenu pravnu argumentaciju kako bi demontirali i iskrivili ključne sastavnice definicije torture prema međunarodnom i američkom pravu i time prividno legalizirali određene postupke. Pod krinkom lažne pravne valjanosti memorandumi poslani Johnu Rizzo-u (glavnom odvjetniku CIA) ovlašćuju ispitivače da opetovano lupaju glavom pritvorenika o zid, uskraćuju san pritvorenicima 11 dana za redom i koriste waterboarding.

Memorandum od 18 stranica (PDF), 1 kolovoz 2002, od Jaya Bybee-a (Assistant Attorney General)

Memorandum od 46 stranica (PDF), 10 svibnja 2005, od Stevena Bradburya (Acting Assistant Attorney General)

Memorandum od 20 stranica (PDF), 10 svibnja 2005, od Stevena Bradburya

Memorandum od 40 stranica (PDF), 10 svibnja 2005, od Stevena Bradburya

Glavni autor memoranduma, gospodin Bradbury, u jednom od njih iznosi mišljenje glede toga što predstavlja "produljenu mentalnu štetu" koja je rezultat mučenja i pri tome se oslanja na slučaj bosanskog mučitelja Nikole Vučkovića (Mehinović v. Vučković). Vučković, bosanski Srbin iz Bosanskog Šamca, našao se u SAD-u u trenutku kad su i njegove žrtve iz kampa iz 1992. Kemal Mehinović, Muhamed Bičić, Safet Hadžialijagić i  Hasan Šubašić također boravili u SAD-u pa su ga prijavili za ratni zločin mučenja. Bradbury uspoređuje Vučkovićevu praksu igranja ruskog ruleta sa "induciranjem osjećaja utapanja"  (waterboarding) i zaključuje da dok je ruski rulet neprihvatljiv, waterboarding jest. Žrtve waterboardinga se vjerojatno ne bi složile s ovim "učenim" zaključkom jer proživljavanje osjećaja utapanja u trenutku potpune bespomoćnosti ima barem podjednak, ako ne i veći traumatski potencijal od ruskog ruleta.

Svaki tužitelj s mandatom istraživanja mučenja morati će se okrenuti i prema vlastitoj organizaciji ukoliko je ona sudjelovala u mučenju. Odgovorni za mučenje mogu biti ne samo ispitivači koji su mučenje provodili nego i pravnici i viši dužnosnici koji su autorizirali mučenje. Makar ne postoji nikakva načelna prepreka progonu pravnika za "conspiracy" (supočiniteljstvo) ili "aiding and abetting" (poticanje i pomaganje) mučenja progon nije lagan jer zahtijeva dokaz van razumne sumnje da je svrha pravničkog savjeta bila olakšati ponašanje za koje je pravnik znao da je kazneno, a takve je dokaze teško pribaviti. U svakom slučaju, djelovati će se morati početi uskoro jer Amerika trpi kritike na domaćem i stranom terenu pri čemu je posebno negativno iznenađenje nedavno došlo od Visoke UN-ove povjerenice za ljudska prava Navi Pillay koja je jasno poručila da "dužnosnici koji su autorizirali upotrebu mučenja moraju odgovarati za svoje zločine" (izvor).


Torture memos and accountability (ASIL)


Alan Dershowitz:  Should we fight terror with torture? i "The Case for Torture Warrants"

opinioiuris @ 01:46 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.