Reportaže, komentari i rasprava
opinioiuris
Što je Opinio Iuris?
Spin off blogs
Ockhamova britva
Logika i argumentacija
Opinioiuris RSS Feed
Klikni za RSS feed ovog bloga
Što je RSS?
SENSE Tribunal
Nema zapisa.
IWPR Tribunal update
Nema zapisa.
ASIL Insights News
Nema zapisa.
Ius Cogens - C&T
Nema zapisa.
New York Times
Nema zapisa.
EinNews Croatia
Nema zapisa.
Featured book


Zahtjevanje odgovornosti za povredu ljudskih prava danas je glasnije nego ikad. Ova knjiga istražuje trenutni razvoj u progonu povreda ljudskih prava na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Stručnjaci iz nekoliko zemalja raspravljaju relevantne teme, opisuju praksu i analiziraju probleme u ovoj novoj grani prava. Čitatelju nude uravnoteženu sliku pokušaja u svijetu da se glavni odgovorni poput Pinocheta ili Rumsfelda i oni manje poznati privedu pravdi.



Networks
Blog statistics

korisnika online
Brojač posjeta
102611
Test
Nema zapisa.
Blog - kolovoz 2007
utorak, kolovoz 28, 2007
Incidenti i susjedska netrpeljivost prema Slovencima i obratno (koja je dohvatila i YouTube) koju potpomažu mediji koji rijetko objave tekst o susjedu koji je pozitivan, izgledno će uskoro nestati jer će granični spor između ove dvije države biti upućen jednom od mnogobrojnih međunarodnih sudišta, poznatom po dugoj tradiciji i, sukladno, konzervativnim presudama.

Hrvatska i Slovenija će pitanje graničnog spora iznijeti pred Međunarodni sud u Haagu, kako pitanje neodređene granične crte na moru tako i nekih neusklađenih točaka na kopnu, potvrdili su danas premijeri dviju država Ivo Sanader i Janez Janša...

Konačni odabir načina rješavanja spora i u Hrvatskoj škrta rasprava koja je njemu prethodila (a u kojoj su se spominjali OSCE-ov arbitražni sud i ITLOS, International Tribunal for the Law of the Sea u Hamburgu) dao je naznačiti javnosti da na međunarodnoj sceni postoji mogućnost forum shoppinga. Samo u zadnjih dva desetljeća države su stvorile preko 30 međunarodnih sudova i/ili tribunala, bez hijerarhije, od kojih neki imaju paralelnu nadležnost pa treba pažljivo birati u kojem "dućanu" će se "kupovati" pravda.

Izgedno je da mediji složeni martimno-kopneni postupak razgraničenja pred ICJ-em neće biti u stanju korektno pratiti, posebno kad se zna da više ne postoje jasna pravila maritimnog razgraničenja što takve slučajeve čini prilično složenima.

International Court of Justice, kojem susjedi upućuju spor, jedan je od najvažnijih organa UN-a koji rješava sporove u parnicama između država koje su stranke sporazumno pred njega iznijele. Makar se samo države mogu pojaviti pred sudom to ne znači da su svakoj državi otvorena vrata: preduvjet je prihvaćanje Statuta suda koji je dio Povelje UN-a koju prihvaća svaka članica UN-a.

Današnji dogovor premijera Sanadera i Janše bitan je jer ICJ postaje nadležan za neki spor samo kad ga stranke sporazumno podvrgnu njegovoj nadležnosti (bilo nakon što je spor nastao, kao u ovom slučaju, bilo unaprijed za buduće sporove, kao što na primjer određuje Konvencija o genocidu). Hrvatska i Slovenija u skorije će vrijeme zato potpisati tzv. kompromis, ugovor kojim podvrgavaju spor ICJ-u u kojem će odrediti predmet spora, a kad sud izvijeste o kompromisu postupak će započeti.


Sanader je pojasnio da će reaktivirati rad mješovite komisije za granice koja bi trebala utvrditi sporne točke na kopnu dok bi se formirala još jedna komisija pravnih stručnjaka koji bi trebali postići zajednički okvir za izošenje spornih pitanja pred Sud te ga pretvoriti u međudržavni sporazum koji bi zatim potvrdili parlamenti obiju država te bi bio iznesen pred Sud.

U postupku koji će početi iznošenjem kompromisa pred sud neće biti ni tužbe ni tužitelja ni tuženog (za razliku od recimo slučaja Hrvatska v. Srbija za genocid) jer taj odnos pretpostavlja prije ugovorenu obvezu koja nije izvršena, čega između Hrvatske i Slovenije nema (a između Hrvatske/BiH i Srbije ima jer su se međusobno obvezale sprečavati genocid potpisivanjem Konvencije). Uslijedit će pismeni postupak (slanje memoranduma) i malo vjerojatni prigovori (tipični za postupke pokrenute tužbom) i privremene mjere nakon kojih će se održati usmeni postupak s izvođenjem dokaza i saslušanjem stranaka i svjedoka.

Od suda je moguće tražiti samo da primjeni pravne propise međunarodnog prava na činjenično stanje koje se pred njega iznese.

Izvori tih propisa prava na temelju kojih sud presuđuje su: 1) međunarodni ugovori, 2) međunarodni običaji (opća praksa prihvaćena kao pravo), 3) opća načela priznata od civiliziranih naroda. No ukoliko se stranke sporazumiju, sud može odlučivati i tzv. ex aequo et bono što je antički princip koji zahtijeva da suci odlučuju "pravedno" i u "dobroj svijesti" makar to značilo donijeti odluku izvan prava ili, nekad, čak i protiv prava. Umjesto da se ograniči na primjenju propisa na činjenično stanje, sud koji odlučuje ex aequo et bono postaje kreativan u stvaranju novog i "pravičnog" rješenja – umjesto definiranih pravnih načela odlučujuću ulogu zauzimaju otvoreni pojmovi poput "pravičnosti". Zapravo, odlučivanje ex aequo et bono omogućuje izmjenu prava u skladu s pravdom i političkim zahtjevima. Princip je razrađen u trgovačkim odnosima u srednjem vijeku gdje su posebni trgovački suci sporove između trgovaca na sajmovima rješavali van redovnih sudova i ubrzano, kako bi minimalno omeli trgovanje. Cilj rješavanja ex aequo et bono bio je neformalno, brzo i jeftino doći do rezultata koji je "fer" za obje strane neovisno o zakonu zemlje, a ovisno o (trgovačkim) običajima i praksi među strankama.

Slovenija u kompromis želi uključiti odlučivanje ex aequo et bono jer se ono nikad ne implicira, no Janša je izjavio da konačnog stava nema i da će to biti predmet pregovora komisija (koje će raditi na definiranju kompromisnog ugovora) te napomenuo da ICJ obično sudi samo na temelju tri glavna izvora (makar Statut dopušta sporazum o ex aequo et bono). Janša je u pravu – Međunarodni sud pravde u preko pola stoljeća svog djelovanja nije niti jedan slučaj riješio ex aequo et bono. Slovenija bi mogla taj zahtjev s više izgleda za uspjeh iznijeti pred arbitražno tijelo, poput predlaganog OSCE-ovog. No činjenica da Slovenija pokazuje da želi da sud odlučuje i ex aequo et bono možda je indicij da slovenska strana nema povjerenja u pravo iz 3 izvora odnosno da su procijenili da njegova primjena na njihov slučaj neće rezultirati onakvim rezultatom kakav priželjkuju. Zahtjev dakako nije iznenađujuć: slovenski stavovi oko Piranskog zaljeva oduvijek su se temeljili na pravičnosti umjesto crti ekvidistance jer bi ona onemogućila Sloveniji nesmetani izlaz na otvoreno more.



Žarište spora biti će upravo Piranski zaljev. Argumenti Slovenije su da

1) ima suverenitet nad cijelim Piranskim zaljevom koji je izvršavala od stupanja na snagu Osimskih sporazuma, što dokazuje Pulskim sporazumom i Uputama policiji Slovenije;


2) princip ekvidistance nije primjenjiv na Piranski zaljev te treba primijeniti posebna pravila, kao što je to ICJ učinio u North Sea Continental Shelf slučaju (razgraničenje Danske, Njemačke i Nizozemske) i još dva "continental shelf" slučaja što je prihvaćeno u nikad obostrano ratificiranom sporazumu Račan-Drnovšek i s čim se Hrvatska u ranim pregovorima slagala;


3) ima pravo na direktan pristup otvorenom moru kroz koridor u obliku dimnjaka;


4) sastav stanovništva zaljeva opravdava slovensku nadležnost; i


5) stav Hrvatske da članak 2. Konvencije o pravu mora sprečava rješenje kakvo predlaže Slovenija je pogrešan jer ta norma nije ius cogens (pravilo koje vrijedi uvijek – npr. zabrana genocida) nego pravilo koje stranke mogu ili ne moraju primjeniti.


Argumenti Hrvatske su da


1) slovenski suverenitet nad cijelim Piranskim zaljevom je neutemeljen i protivan međunarodnom pravu;


2) granica u Piranskom zaljevu mora slijediti crtu ekvidistance (barem dok se ne nađe rješenje cijele kopnene granice);


3) zahtjev za pristup otvorenom moru je protivan međunarodnom pravu.


Hrvatska će isticati kako su suverenitet nad zaljevom republike SFRJ dijelile ili da ga je izvršavala federalna vlast te kako Slovenija prema članku 15. Konvencije o pravu mora ima teret dokazati "povijesni temelj i posebne okolnosti" na temelju kojih bi se trebalo odustati od crte ekvidistance.
Najjači argument Hrvatske je članak 2. Konvencije o pravu mora koji određuje da država ima suverenitet nad teritorijalnim vodama što znači da suverenitet na teritoriju određuje suverenitet na moru pa je zahtjev za slovenskim suverenitetom nad cijelim zaljevom nelegalan jer ona ne izvršava suverenitet nad cijelim kopnenim dijelom zaljeva. Zanimljivo, isti argument kod morskog razgraničenja s BiH kod Neuma Hrvatska ne priznaje.

Zbog složenosti samo ovog dijela spora, najave da će postupak pred ICJ-em biti brzo gotov su neralne ocjene jer će sami pregovori oko kompromisa, njegova ratifikacija i sporazum oko liste spornih (preciznih) pitanja koja treba uputiti ICJ-u trajati barem godinu. Također, ICJ je poznat po opsjednustosti procedurom jer je u zadnjih desetak godina umjesto rješavanja merituma provodio vrijeme sukcesivno izdajući proceduralne direktive.Takvo prebacivanje fokusa na proceduru bio je zapravo njegov inovativni način za izbjegavanje odlučivanja o meritumu zbog politički "teških" slučajeva koji su zadnjih godina dospjeli pred njega.

Vraćanje s političkih slučajeva (BiH v. Srbija, Srbija v. NATO zemlje, Lockerbie, Use of Nuclear Weapons) na tradicionalne slučajeve suverenih prava poput granica (za koje postoji bogata sudska praksa, počevši od slučaja Gulf of Maine preko Continental Shelf slučajeva do bezbroj Delimitation of the maritime boundary between X and Y spisa) neće znatno ubrzati postupak ali će barem imati manje političkih repova o kojima bi sud trebao voditi brigu.

The Conundrum of the Piran Bay: Slovenia v. Croatia - The Case of Maritime Delimitation (stručni članak)

Davorin Rudolf: Slovenija ne može dobiti cijeli Savudrijski zaljev ni po jednom načelu (Večernji List)
opinioiuris @ 19:30 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 26, 2007
Posebni odjel za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine osudilo je bivšeg policajca na 12 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti počinjenih u periodu od 1992. do 1995. u ratu u Bosni. Nenad Tanašković kriv je za organizirane napade na muslimanska sela tokom kojih su tisuće ljudi ubijeni ili protjerani, pri čemu je Tanašković sam zapalio dvije kuće. Osuđen je i za pomaganje u silovanju jedne muslimanke, no žrtve i udruge su kaznu ocijenile preblagom.

Pravda u lokalnoj zajednici umjesto udaljenom sudištu ima direktnije učinke i sinergijski djeluje na pomirenje i dokidanje nekažnjivosti pa se teret progona najtežih djela sve više koncentrira na lokalnoj umjesto međunarodnoj razini. Makar će djelovati još barem otprilike 5 godina, ICTY je, kao i svaki tribunal, tijelo ograničenog trajanja koje je već dio svojih procesa uputilo lokalnim organima. Da obveza procesuiranja međunarodnih djela leži na domaćim organima pokazuje i stalni međunarodni kazneni sud ICC koji nadležnost preuzima samo i ako je domaće pravosuđe "unable or unwilling to prosecute".

Modeli osnaživanja i osposobljavanja lokalnog pravosuđa za složene postupke različiti su i ovise o mnoštvu faktora. Dok se Hrvatska odlučila za model osnaživanja Županijskih sudova čija netransparentnost nije riješena, BiH je 2005. uz pomoć ICTY-a osnovala posebnu War Crimes Chamber koja ima impresivni website na kojem je moguće pratiti suđenja, pregledavati predmete i detaljno se informirati. U suđenjima u BiH sudjeluju i strani suci i tužitelji što pozitivno djeluje na standard postupka.

Pomoć međunarodne zajednice u dokidanju nekažnjivosti zatražila je prije 10 godina i Kambodža kako bi osnovala poseban sud za zločine iz doba vladavine Crvenih Kmera. 2003. sklopljen je sporazum između UN-a i Kambodže kojim je stvoren poseban hibrid s jakim "nacionalnim elementom" zvan "Izvanredni odjel sudova Kambodže" u kojem sjede većinom lokalni suci, ali svako vijeće ima po jednog međunarodnog.

Jedan od problema s kojima se sud u Kambodži suočio je uključivanje genocida u njegovu nadležnost što je stvorilo pravne i konceptualne poteškoće. Masovno i sistematsko ubijanje egzekucijama, izglednjivanjem i bolešću oko 2 milijuna stanovnika za vrijeme režima fanatičnih Maoista sliči genocidu. No žrtve su bile članovi iste "nacionalne, etničke, vjerske ili rasne grupe" pa tehnički nema govora o genocidu kako ga definira Konvencija o genocidu.

Auto-genocid Crvenih Kmera tužitelji su ipak odlučili uključiti u optužnicu protiv Kang Kek Ileu-a zvanog Dutch koji je upravljao centrom za ispitivanja i mučenje u glavnom gradu. Vođa Crvenih Kmera Pol Pot izbjegao je pravdu uz pomoć smrti pa je Dutch prvi od preživjelih s vrha odbojnog režima koji izlazi pred sud. Dutch, koji je navodno detaljno bilježio mučenja, je najavio da će se braniti da je samo slijedio naredbe no očito ilegalne naredbe nije nužno slijediti po međunarodnom pravu već postoji obveza odbiti ih.

Tužiteljstvo priprema stotine svjedoka i tisuće stranica dokaza protiv Dutcha. Tužitelje u slučaju Nenada Tanaškovića udruge su kritizirale upravo zato jer nisu pozvali veliki broj svjedoka protiv njega te dodale da je počinio i gore zločine od onih koje mu se stavljalo na teret. Makar to možda i jest istina, kao što će pokazati problemi oko definicije genocida Crvenih Kmera, nekad u razmatranje treba uzeti i realnu mogućnost dokazivanja optužbi.

Bosanskom Srbinu 12 godina za ratne zločine (Reuters)

Khmer Rouge prison chief handed over to court (The Age)
opinioiuris @ 16:11 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.