Reportaže, komentari i rasprava
opinioiuris
Što je Opinio Iuris?
Spin off blogs
Ockhamova britva
Logika i argumentacija
Opinioiuris RSS Feed
Klikni za RSS feed ovog bloga
Što je RSS?
SENSE Tribunal
Nema zapisa.
IWPR Tribunal update
Nema zapisa.
ASIL Insights News
Nema zapisa.
Ius Cogens - C&T
Nema zapisa.
New York Times
Nema zapisa.
EinNews Croatia
Nema zapisa.
Featured book


Zahtjevanje odgovornosti za povredu ljudskih prava danas je glasnije nego ikad. Ova knjiga istražuje trenutni razvoj u progonu povreda ljudskih prava na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Stručnjaci iz nekoliko zemalja raspravljaju relevantne teme, opisuju praksu i analiziraju probleme u ovoj novoj grani prava. Čitatelju nude uravnoteženu sliku pokušaja u svijetu da se glavni odgovorni poput Pinocheta ili Rumsfelda i oni manje poznati privedu pravdi.



Networks
Blog statistics

korisnika online
Brojač posjeta
102615
Test
Nema zapisa.
Blog
utorak, lipanj 12, 2007
Raspravno vijeće pod predsjedanjem suca Molotoa proglasilo je Milana Martića krivim za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, uključujući raketiranje Zagreba, osudivši ga na 35 godina zatvora. Ovaj brutalni policajac predstavljan kao "obični čovjek" koji je napredovao kroz vihor rata od radnika na tvorničkoj traci preko političkog vođe hrvatskih Srba i odmetnute Republike Srpske Krajine od 1991. do 1995. do osobe koja je lansirala smrtonosne rakete na Zagreb, proglašen je krivim za izgon tisuća Hrvata i ne-Srba s približno jedne trećine teritorija Republike Hrvatske.

Odgovornost temeljem zajedničkog plana

Vijeće je Martića osudilo kao sudionika zajedničkog zločinačkog poduhvata čiji cilj je Tužiteljstvo definiralo kao

prisilno uklanjanje većine hrvatskog, muslimanskog i drugog ne-srpskog stanovništva sa otprilike jedne trećine teritorija Hrvatske i velikih dijelova Bosne i Hercegovine kako bi ih učinili dijelom nove države u kojoj dominiraju Srbi

a u kojem su sudjelovali i Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko "Frenki" Simatović, Jovica Stanišić i "kapetan" Dragan Vasiljković. Cilj zajedničkog plana provodio se počinjenjem zločina kao što su nezakonito zatočeništvo, mučenje, seksualno nasilje, ubojstva i progoni. Potporu za ova djela vodstvo RSK stvaralo je promocijom etničke mržnje prema Hrvatima uz pomoć stalne propagande i stvaranja klime straha.

Uloga Srbije

Dokazi pred vijećem su pokazali kako je Milošević javno podržavao očuvanje Jugoslavije kao federacije čiji bi Krajina bila dio, ali i kako je kriomice namjeravao stvoriti srpsku državu korištenjem paravojnih snaga za provociranje incidenata koji bi zahtijevali intervenciju JNA. U početku JNA je intervenirala da razdvoji strane no kasnije je to činila kako bi osigurala teritorije zamišljene kao dijelove buduće srpske države. Nakon napada u Kijevu JNA je počela aktivno sudjelovati u napadu na teritorije s hrvatskom većinom.

Vijeće je posebnu pozornost posvetilo uzorku napada na hrvatska područja: područje je granatirano nakon čega bi u njega ušle jedinice. Nakon prestanka sukoba slijedila su ubojstva i nasilje protiv ne-Srba, a kuće, crkve i imovina su uništavani, spaljivani i pljačkani. Pripadnici Martićeve policije i TO organizirali su prijevoz za ne-Srbe, a mnogi su odvedeni u zarobljeničke centre. Kao primjer uzorka Vijeće je detaljno analiziralo napad na Hrvatsku Kostajnicu.
 

Dokazi su pokazali da su RSK i njeno vodstvo tražili i primali znatnu financijsku, logističku i vojnu potporu Srbije koja je dolazila iz MUP-a i Državne sigurnosne agencije, JNA i Republike Srpske. Milan Martić je sam priznao da "osobno nikad nije prestao surađivati" i da je postojala "dobra suradnja sa vodstvom Srbije, posebno MUP-om". Jedan svjedok opisao je vojsku RSK i JNA kao jednu organizaciju na dvije lokacije.

Zapovjedna odgovornost

Suci su ustvrdili kako je Martić imao apsolutni autoritet nad MUP-om i kako je kao predsjednik RSK upravljao oružanim snagama. U tom svojstvu Martić je bio obvezan spriječiti ili kazniti zločine no umjesto toga zloupotrijebio je svoj položaj i promovirao atmosferu u kojoj su ne-Srbi bili izloženi raširenim i sistematskim zločinima. Vijeću je predočeno tek nekoliko primjera u kojima je Martić intervenirao kako bi kaznio pripadnike MUP-a koji su počinili zločine što je vijeće dovelo do zaključka da se Martić namjerno suzdržavao od intervencije.


Raketiranje Zagreba

S obzirom da je sam priznao naredbu napada na Zagreb vijeće nije imalo poteškoća u utvrđivanju Martićeve krivnje za granatiranje glavnog grada kao osvetničkog čina za operaciju Bljesak u zapadnoj Slavoniji.

Sustav M-87 Orkan koji lansira nenavođene rakete i koji se koristi za napad na oklopna vozila, a kojim su na Zagreb ispaljene rakete napunjene sa 288 "bombica" koje se izbacuju na visini od 1000 metara i ispuštaju 420 metalnih peleta (što daje 120 000 peleta po raketi) od kojih svaki ima smrtonosni doseg od 100 metara, Vijeće je proglasilo nediskriminatornim oružjem koje nije u stanju pogoditi specifične ciljeve i koje je zabranjeno u ratu te odbacilo argument obrane da su u Zagrebu postojali vojni ciljevi.

Obrana je argumentirala da su napadi na Zagreb bile represalije zakonite po međunarodnom običajnom pravu te da im je cilj bio zaustavljanje povreda međunarodnog prava u operaciji Bljesak koja je predstavljala kršenje prekida vatre. Represalije su djela koja su inače nezakonita ali postaju zakonita kada su odgovor na povredu prava pod dobro poznatim i strogim uvjetima: (1) moraju biti poslijednje sredstvo kada su se sva druga pokazala neefikasnima; (2) smiju se poduzeti samo uz prethodnu najavu koja nije zaustavila kršenje prava od strane protivnika; (3) odluku mogu donijeti samo najviši dužnosnici; (4) moraju biti proporcionalne prvotnoj povredi; (5) moraju poštovati "zakone humanosti i diktat javne svijesti" (tzv. Martensova klauzula) što uključuje zaštitu civilnog stanovništva.

Vijeće je zaključilo da obrana nije pokazala da su uvjeti za legalnu odmazdu zadovoljeni jer čak i ako su hrvatske snage počinile povrede humanitarnog prava u zapadnoj Slavoniji dokazi su pokazali da granatiranje nije poduzeto kao posljednja mjera, a nije ni najavljeno.

Kako je većina zločina počinjena protiv starijih osoba, osoba u pritvoru i civila, koji čine posebno ranjive grupe i kako su Martićevi diskriminatorni postupci ostavili dugogodišnje posljedice, strašnu nepravdu i ozbiljne patnje, posebno prilikom raketiranja Zagreba, Vijeće je pobunjeničkom vođi odrezalo 35 godina, odbacivši njegovu obranu.

Sažetak presude

Pročitajte presudu
opinioiuris @ 11:58 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.