Reportaže, komentari i rasprava
opinioiuris
Što je Opinio Iuris?
Spin off blogs
Ockhamova britva
Logika i argumentacija
Opinioiuris RSS Feed
Klikni za RSS feed ovog bloga
Što je RSS?
SENSE Tribunal
Nema zapisa.
IWPR Tribunal update
Nema zapisa.
ASIL Insights News
Nema zapisa.
Ius Cogens - C&T
Nema zapisa.
New York Times
Nema zapisa.
EinNews Croatia
Nema zapisa.
Featured book


Zahtjevanje odgovornosti za povredu ljudskih prava danas je glasnije nego ikad. Ova knjiga istražuje trenutni razvoj u progonu povreda ljudskih prava na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Stručnjaci iz nekoliko zemalja raspravljaju relevantne teme, opisuju praksu i analiziraju probleme u ovoj novoj grani prava. Čitatelju nude uravnoteženu sliku pokušaja u svijetu da se glavni odgovorni poput Pinocheta ili Rumsfelda i oni manje poznati privedu pravdi.



Networks
Blog statistics

korisnika online
Brojač posjeta
102611
Test
Nema zapisa.
Blog
ponedjeljak, rujan 14, 2009

Posebno imenovano sudsko vijeće Tribunala u Den Hagu osudilo je novinarku Florence Hartmann zbog nepoštivanja suda zbog objavljivanja povjerljivih informacija u svojoj knjizi. Novinarka je osuđena na novčanu kaznu od 7000 eura, koju zbog loše financijske situacije može isplatiti u dvije rate koje dospijevaju 14. listopada i 14. studenog.

Nekadašnja glasnogovornica ureda tužitelja u svojoj je knjizi i dva članka otkrila sadržaj dvije odluke žalbenog vijeća iz slučaja Milošević koje su izdane kao povjerljive (confidential) odluke, a kojima se potvrđuje odobravanje zaštitnih mjera za određene dokumente koje je sudu predala Srbija temeljem pravila 54 bis. Pravilo 54 bis propisuje proceduru za ocjenu zahtjeva za privilegijom odnosno zaštitom osjetljivih informacija važnih za nacionalnu sigurnost. I Hrvatska i Srbija koristile su to pravilo barem jednom da bi u dokumentima koje dostavljaju redigirale informacije važne za takozvane (vrlo fleksibilno definirane) "nacionalne interese", a ne sigurnost.

Hartmann je knjigu "Mir i kazna" (kopija na internetu ovdje**) objavila 2007., a krajem kolovoza 2008. je optužena s dvije točke contempt of court (nepoštivanje suda), a u studenom se izjasnila "not guilty". Suđenje Florence Harmann je trajalo 4 dana uz jedan dan za završne riječi. Nešto više od dva mjeseca nakon završnih riječi, vijeće je u odluci odbacilo argumente da su te informacije već ušle u javnu domenu prije objave knjige i članaka i to od strane samog Tribunala i stranke koja je zatražila zaštitne mjere za dokumente (Srbija). Vijeće je zauzelo tvrdi stav da odluka ostaje povjerljiva sve dok sudsko vijeće eksplicitno ne odluči drugačije.

Takav dogmatski stav ne daje dovoljno detalja na pitanje kako je moguće kazniti nekoga za objavljivanje povjerljive informacije koja je već ušla u javnu domenu jer povjerljiva informacija ulaskom u javni prostor prestaje biti po prirodi povjerljiva, makar neka odluka tvrdila suprotno. S druge strane, prenošenje odnosno širenje informacije za koju osoba zna da je povjerljiva i ne bi smjela biti u javnoj domeni (ali jest, barem vrlo ograničeno) je potencijalno siva zona odgovornosti. Izgleda da se u toj zoni Florence Hartmann poskliznula i - pala.

Zanimljivost slučaja Hartmann leži u tome da se radi o prvoj osobi iz zapadne Europe bez korijena u bivšoj Jugoslaviji i prvom bivšem zaposleniku suda kojeg je sud optužio. Hartmann nije prvi slučaj optuženog novinara koji hrvatska javnost prati sa zanimanjem. Doduše, javnosti je prvo bilo potrebno neko vrijeme da prihvati da je uopće moguće kažnjavanje novinara zbog nepoštivanja suda, a prvi slučajevi u Hrvatskoj (Margetić i Marijačić) završili su neslavno za optužene. Pravni temelj za optuživanje osoba za contempt of court (nepoštivanje suda) nalazi se u Pravilima o postupku i dokazima (PDF). Makar mu je primarna nadležnost suditi u predmetima ratnih zločina, kako bi mogao izvršavati primarnu Tribunalu je potrebna i dodatna nadležnost za izdavanje subpoena, naloga za uhićenje i sl. pa pravilo 77 navodi nekoliko načina na koji se stranke ili drugi mogu naći u "contempt of the Tribunal" (podmićivanje ili zastrašivanje svjedoka, zastrašivanje osoba pred sudom, svjesno otkrivanje informacija suprotno odluci vijeća, itd). Bez ovlasti kažnjavanja ometanja rada Tribunal ne bi mogao obavljati svoju primarnu zadaću, potvrdilo je Žalbeno vijeće.

Kada je nakon presude ICJ u slučaju BiH v. Srbija (Srbija nije odgovorna za genocid u Srebrenici) u Hrvatskoj buknula afera "zacrnjivanja" transkripata Vrhovnog saveta odbrane demagoško histeriziranje u medijima je ostavljalo dojam da je tužiteljstvo ICTY-a (personificirano u omiljenoj Carli del Ponte) napravilo neke "ustupke" Beogradu, "dopuštajući" redigiranje navodno ključnih dokaza povezanosti Beograda i masakra u Srebrenici dostavljenih sudu 2003. Istina je bila malo drugačija: mediji su prešutili da se tužiteljstvo borilo protiv povjerljivosti dokumenata nekoliko puta i to do najviše instance  (izdano je barem 13 javnosti poznatih odluka), argumentirajući da zacrnjeni podaci nisu važni za nacionalnu "sigurnost". Izgledno je da tužiteljstvo nije podržavalo te odluke sudskih vijeća i moguće je da je među onima u tužiteljstvu koji su smatrali da su te odluke nepravedne bila i Hartmann koja je podatak o borbi protiv sudskih odluka objavila u svojoj knjizi.

No pozicija i posao koji je  nekadašnja novinarka Le Monde-a (koja je prva javnosti otkrila masovnu grobnicu na Ovčari) obavljala u uredu haškog tužitelja nije joj bila dobra referenca pred sudom. Vijeće je namjeru i svjesnost čina argumentiralo upravo činjenicom da je optužena radila 6 godina kao glasnogovornica i stoga vrlo dobro znala što znači "povjerljivost" odluke. S obzirom na to, vijeće je komotno ustvrdilo da je sigurno van razumne sumnje da je nepoštivanje suda počinila znajući da krši sudski nalog, dakle s namjerom.

Okrećući se negativnim posljedicama njenog djela, vijeće je upozorilo da bi ponašanje ove vrste moglo ozbiljno odvratiti države da surađuju s Tribunalom glede dostavljanja dokaznog materijala odnosno da je povjerenje javnosti u efikasnost zaštitnih mjera vitalna za uspjeh rada suda. Drugim riječima, interes ispunjavanje mandata je vrhovni interes. Sud se mora oslanjati na suradnju država i svjedoka da bi ispunio mandat, a suradnja ovisi o tome koliko je sud sposoban implementirati svoje odluke glede zaštitnih mjera (npr. zaštita identiteta svjedoka). Ako sud ne kažnjava one koji prekrše njegove odluke o povjerljivosti izgubit će suradnju koja je nužna za ispunjavanje mandata. Kažnjavanje Florence Hartmann je dakle nužno za ispunjavanje misije.

Naravno, ispunjavanje mandata kao vrhovni interes ne zvuči najuvjerljivije za instituciju čiji bi primarni interes trebao biti ispunjavanje pravde. No sud nije u krivu kad dogmatski ponavlja da svaka povjerljiva odluka ostaje povjerljiva dok sudsko vijeće ne odluči drugačije i da je samovoljno otpuštanje podataka u javnost zapravo ometanje ekskluzivne prerogative vijeća. Između redaka, vijeće poručuje da je pravi put za objavu informacija potencijalno bitnih za interese pravde zahtjev vijeću da skine oznaku povjerljivosti. No ključno pitanje ostaje bez odgovora: kad sudsko vijeće to odbija učiniti i svi pravni putevi su iscrpljeni, kao u slučaju transkripata Vrhovnog saveta odbrane, koji mehanizmi ostaju na raspolaganju za objavu informacija bitnih za interese pravde?

U svojoj knjizi "Mir i kazna" Hartmann je istaknula upravo interes pravde kao kriterij procjene nečijeg političkog angažmana u međunarodnom pravosuđu. Ona ne negira da je politika sastavni dio međunarodne pravde, ali razlikuje situacije kada politika djeluje u interesu pravde i kada djeluje protiv njega te ovo prvo prihvaća, a drugo kritizira. Na etičkoj razini, djelovanje novinara može se ocijenjivati istim kriterijem i mnogi će se složiti da je objavom podatka o transkriptima Hartmann djelovala u jasnom interesu pravde.

Kritičari postupka protiv Hartmann pozivaju se upravo na interese pravde tvdeći da transkripti Vrhovnog saveta odbrane nikada nisu ni smjeli biti predmet odluke o povjerljivosti jer pokazuju da je Vrhovni savet odbrane sudjelovao u kontroli operacije zauzimanja Srebrenice pa je u interesu pravde da budu javni. Taj argument ima vrijednost ali je pravilno usmjeriti ga prema podnositelju zahtjeva za povjerljivost (Srbija) ili sudskom vijeću koje je donijelo odluku o povjerljivosti, jer on ne igra nikakvu ulogu u ocjeni odgovornosti Florence Hartmann za objavu povjerljivih informacija.

Na relevantniji argument da su podaci već postojali u javnoj domeni prije objave, vijeće je odgovorilo da time nije prestala vrijediti odluka jer se ona ne može poništiti uz pomoć "actus contrarius". Drugim riječima, samo zato što su nešto napravili i drugi ne znači da to nije napravio i optuženik i da to nije kažnjivo. Najsnažnije svjedočenje u korist optužene, ono Nataše Kandić o tome kako su daleko ranije nego što je Hartmannova objavila knjigu nevladine organizacije u Srbiji raspravljale problem transkripata Vrhovnog saveta odbrane i izjave političara koji su se hvalili da su zaslužni za "pečaćenje" dokumenata radi "nacionalnih interesa" je propalo jer te rasprave nisu dosegle širu publiku pa nije bilo dovoljno uvjerljivo da spasi Hartmann od prvostupanjske presude.

Prema viđenju sudskog vijeća, Hartmann objavom nije promicala interese pravde jer oni uključuju poštivanje sudskih odluka. No interes pravde nije isto što i interes javnosti. Ono što je sigurno jest da je Hartmann, čak i ako nije radila u interesu pravde, radila u interesu javnosti. Naime, građani država bivše Jugoslavije imaju pravo znati zašto nisu dobili više pravde od Haškog suda. Građani ostatka svijeta pak imaju pravo znati zašto je ovaj UN sud, koji financiraju njihovi porezi, imao tako slabe rezultate. Javni interes bio bi više zadovoljen kad bi više bivših zaposlenika pokazalo stav i hrabrost koju je pokazala Hartmann i izašli s još više insajderskih informacija (svjesni da mogu biti kažnjeni) kako bi javnost mogla bolje razumijeti ovu ili druge nepravedne priče.

Tada bismo po cijeni od sedam tisuća eura za informaciju mogli barem spriječiti da drugi međunarodni sudovi ne ponove iste greške.

Sažetak presude na engleskom (PDF)

Završni podnesak obrane na engleskom (PDF)

**Link je pronađen kao prvi rezultat Google pretrage "Mir i kazna Hartmann". Download knjige i raspačavanje primjeraka predstavlja kršenje autorsko-imovinskih prava autorice.

opinioiuris @ 01:24 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.